Na velikoj pozornici splitskih Prokurativa 1974. Teo Trumbić nije svojim imenom figurirao kao favorit. Baš kao i interpret njegove pjesme Oliver Dragojević, koji se nakon neuspješnog debitantskog nastupa 1967. godine također posvetio nastupima s grupama. Ali, dogodilo se „čudo“; zaslužena pobjeda s pjesmom Ča će mi Copacabana, koja je Oliveru otvorila sva vrata, a mladom nastavniku poticaj da stvara i dalje.
Okušao se i kao kantautor s pjesmom Ni samba, ni rumba ni cha, cha cha. Bio je to tek samo jedan mali izlet. Pravi dokaz i pokaz, autorski iskaz - pjesme su svima poznate. Listom pobjedničke, od; Pusti me , pusti majko, Cvrčak, cvrči Ane, Ne tuguj Dalmacijo, Mila majko ide brod, Ljetu je mome kraj, Vrati se, Tamo sam rođena, Kome bi šumilo moje more sinje, Da mi se vratit, Staro vino, Nostalgija, te dugi niz fino sročenih melodija upakiranih u suptilni celofan, primjeren podneblju, kraju i gradu iz kojega je ponikao. Tako je nastala i jedna lijepa razglednica, s mirisom šansone Splitske ulice, tako su nastale melodije koje su donijele novi zvuk. I teško je sada govoriti koliko su tome pridonijela pjevačka imena; od Đorđija Peruzovića, Mila Hrnića, Zlatka Pejakovića, Tereze Kesovije, Mikija Jevremovića, Sanje Trumbić, Nene Papića, Pattiere…
Da mi se vratit u to vrijeme, osjetiti u krvotoku te melodije koje su izbacile u prvi plan mnoge pjevačice i pjevače. Teo je bio drugačiji u onom vremenu kad je bilo lijepih pjesama i vrsnih autora. U onom istom vremenu koje je po mnogočemu slično današnjem; punom zavisti i podmetanja nogu. Bio je i direktor FZG Split'91, onog festivala koji je radi rata došao tek do generalne probe.
A fino je bio osmislio Teo i program i svečanost pjesme!
Mnogi su skladatelji i pjevači i razni drugi umjetnici, imali kao kočnicu nekog svog Salierija. Teo ih je imao nekoliko. Ali, za utjehu, ostale su njegove pjesme. I stihovi! To se posebno treba naglasiti. On ih je najčešće pisao, ne na onaj otrcani način kako se želi prikazati Dalmacija, posebice danas. I tu je imao autentični rukopis.
I da se vratimo na početak, na onu Copacabanu, na onaj prvi pokušaj zapisa melodije, na onaj prvi uspjeh. Rekao mi je jednom prigodom: Gorane, ja sam tu melodiju sanjao!
I ja vjerujem u to. Prave melodije su san. I kad se taj san ostvari u stvarnom životu to nazivamo muzikom. Mediteranska fešta nezamisliva je bez pjesme, a uz pjesmu ide i veselje koje u ovim otužnim vremenima dođe kao melem na ranu.
Još od vremena poezije i mira, Kuće pored mora, ranih radova Dedića, Bodulske balade Ivice Bašića, Ćakule o siromajima Runjića, ovomu gradu u nasljeđe je ostavljena pjesma kao neodvojivi dio življenja krajolika uz more. Sve se to danas, nakon proteka više desetljeća čini nostalgičnim, nježnim i lepršavim, jer priredba je »morala« popustiti pod naletom komercijalne glazbe. U takvom okrilju sačekujemo i 31. feštu na Prokurativama...Ovoga puta sad već iskusni skladatelj trebao je pokazati i svoje organizacijske sposobnost, ne odričući se umjetničke vizije.
Dakako, slijedeći praksu dotadašnjih godina, ovaj prostor ustupamo umjetničkom direktoru festivala. Nakon Runjića, na čelo najboljeg festivala u nas došao je skladatelj Teo Trumbić. Već sam izbor novog čovjeka i odlazak starog majstora s kormila pjevajućeg broda izazvao je ne samo medijsku pažnju, pa sam s pravom odmah na početku postavio pitanje:
Kud plovi ovaj brod Teo?
-U pjesmu, kao i dosadašnjih godina. Nadam se onu i onakvu po kojoj je ovaj festival postao poznat. Ove godine je novo to što imamo puno debitanata, premda sam najavljivao kako toga neće biti. Ima ih zato što je nekoliko poznatih pjevača odbilo sudjelovati na festivalu.
Poznato je da su se prošlih godina otimali, uguravali, zahtijevali sudjelovanje baš ti poznati pjevači. Zašto ih sada nema?
-Ja u osobne razloge pjevača ne želim zalaziti. Mogu vam samo kazati i kroz jednu jedinu rečenicu njihove odgovore: Nemamo pjesmu koja nam odgovara. Neće biti Stavrosa, Tereze i Vice. Gospodin Vukov ni prošlih godina nije nastupao u natjecateljskom dijelu. I Tereza i Vice smatraju kako im više nije mjesto u konkurenciji jer su ostavili na ovoj pozornici trajan pečat. Mi im to moramo priznati.
Meni je osobno, a i festivalu stalo do Olivera. Za njega je Umjetnički savjet festivala kod Zdenka Runjića naručio pjesmu. Zdenko se nije odazvao...
-Što je to između Vas i Zdenka? U krugovima »zabavnjaka« priča se o nekakvoj netrpeljivosti između vas dvojice?
-Istina je da Runjić i ja čitav niz godina nismo razgovarali. Međutim, to sada nije slučaj. Ne samo da su naši odnosi normalni, već sam ga i pitao za neke savjete, jer je on prije mene bio umjetnički direktor, na koje mi je ljubazno odgovorio. Meni je iskreno žao što njega i Olivera nema. Iz razloga što mislim da su potrebni ovom gradu. Isto tako nema ni Jasne Zlokić, koja već nekoliko godina nije na Splitu, kao ni Pejakovića, kojemu su nuđene pjesme, ali ih nije prihvatio. Moram kazati da je splitski festival ne samo najbolji, nego i festival kojega se pjevači najviše plaše, a to sve zbog njegova takmičarskog karaktera, jer pjevači koji su napravili karijeru ne žele riskirati i ulaziti u dvoboje s izvođačima za koje smatraju da su puno niži po rejtingu. Ne jedanput zvijezdama koje su osvajale pregršt nagrada na ovoj istoj pozornici događalo se da budu izviždane. Želim kazati kako je splitska publika nemilosrdna i da je navikla na visoku razinu muziciranja kada je mediteranska pjesma u pitanju. Ali, isto tako, ona je vrlo darežljiva kad osjeti da joj netko daje čitavog sebe.
Ako smijem primijetiti ima nekoliko autora koji se nisu natjecali, kažimo tako, u zakonskom i redovnom roku?
Dujmić i Novković s vizom
-Dužan sam dati obrazloženje koje će, nadam se, zadovoljiti i one koji uvijek u nešto sumnjaju. Prije samog žiriranja, na sastanku Umjetničkog savjeta (u sastavu Ivo Mossetig, Željko Rapanić i ja), održanom 28. siječnja ove godine, donijeli smo odluku da, ako s priloženim radovima ne budemo u potpunosti zadovoljni, ostavljamo sebi za pravo da tu prazninu popune skladatelji koji su poznati i koji garantiraju kvalitetu. Tako smo i učinili, pa smo uputili zamolbe Zdenku Runjiću, Tomislavu Ivčiću, Rajku Dujmiću i Đorđu Novkoviću. Dujmić i Novković su se odazvali pa se nalaze na spisku autora. Što se tiče Ivčića, on je dao obrazloženje da, pošto će sudjelovati na Splitu u svom šou-programu to nema smisla da sudjeluje i kao autor u natjecateljskom dijelu. Mislim da je to korektno.
Što očekujete od ovogodišnjeg Splita?
-Mogu sa sigurnošću kazati kako će se mnoge pjesme rado slušati, biti izvođene, te da će ih zabavni orkestri svirati, a to podrazumijeva i dobru prodaju, što u ovim tužnim vremenima ne treba zanemariti.
Mislim da će publika biti zadovoljna. Svake večeri imamo i koncertni dio. Prve večeri pojavit će se Vice Vukov s novim skladbama, ali i sa starim repertoarom koji publika naprosto traži. Tu se nema što kazati kada je ovaj umjetnik u pitanju. Nakon večeri »Lijepa naša«, nastupit će Radojka Šverko. Ona je nastup zamislila vrlo ambiciozno. Poznato je kako nije pjevačica koja pleše, ali zato ima divan glas. Pratit će je zbor Jedinstvo pod ravnanjem Josipa Veršića, 15 gudača i veliki festivalski orkestar. I sve to ide uživo. Od tog materijala će se izdati videokazeta. Četvrte večeri svoj šou ima Tomislav Ivčić uz grupu Bonaca. Tomislav je pjevač i skladatelj čije su pjesme toliko poznate i popularne, toliko se pjevaju u narodu, pa s pravom očekujemo da će gledalište zapjevati s njim. Pitaju me, kako to da su se u jednoj takovoj večeri, drugoj večeri, na spisku izvođača našli Si mona Weis i Toni Cetinski. Oni će pjevati u sklopu modne revije koju organiziraju Dalmacijakoncert i nekoliko trgovina.
Internacionalna« imena
Kako objašnjavaš poruku da će se kamere HTV-a uključiti u program prve i druge večeri, kad im se prohtije i ako im se prohtije?
-Festival nema veze s prijenosima. Kada će se TV uključiti u program prvih dviju večeri, to će oni sami odlučiti.
Možda bi dobro bilo za kraj da kažete nešto o mladima, kojima su starije kolege »ustupile« svoja mjesta?
-Prvi put imamo prisutne naše ljude koji žive izvan domovine, a javljaju se kao autori, tekstopisci, izvođači pa čak i aranžeri. Dolaze nam iz Australije, Kanade, Njemačke, Austrije itd. Mladi pjevači daju više energije, više zovu, pitaju i više im je stalo do festivala nego nekima koji su od njega strahovito dobili. Svakome je jasno da pjevači iz Splita imaju prednost domaćeg terena, ali ipak, prava pjesma uvijek ispliva i postane popularna, Bez obzira je li je osvojila nagradu ili ne. Na kraju, ja koji sam pet puta osvajao taj festival, mogu sa sigurnošću tvrditi da je splitska publika najobjektivnija na svijetu, i da je nitko kupljenim ulaznicama ne može prevariti, jer se to svakome kasnije kao bumerang vrati u glavu. Ja sam jako zadovoljan s organizatorima festivala, kao i sa ljudima koji me okružuju i pomažu mi u poslu, ljudima iz »Dalmacijakoncerta«. Ali, isto tako, razočaran sam i ljut što mi se u posao miješaju neki ljudi izvan »Dalmacijakoncerta«, za koje mislim ne samo da su nestručni, već i šarlatani.
Moram na kraju istaknuti zadovoljstvo, što je na moju zamolbu gospodin Stipe Mesić, predsjednik Predsjedništva SFRJ pristao biti pokrovitelj večeri »Lijepa naša«. Split nikad nije imao gosta takovog nivoa koji mu sjedi u gledalištu - veli sa zadovoljstvom Teo Trumbić, kojemu, dakako, nije lako. U subotu 6. srpnja, kada se ugase reflektori pozornice na Prokurativama, nadajmo se da će ostati pjesma.
A zbog nje je sve i krenulo, trajalo i trajat će...
Tako je to bilo te 1991. godine, koju sam namjerno uzeo za pokaz jednog vrsnog autora, koji je pred umjetničkih te godine trebao pokazati što može kao organizator. Ali, pokazao se i kao čovjek.
Za one koji nisu bili sudionici tog vremena tek napomena: Festival je te godine došao do generalne probe. Trumbić je sa svojim suradnicima donio pravilnu odluku o prekidu festivalskih aktivnosti, jer je u to vrijeme započeo nametnuti rat od srpske armije i JNA. I to krvavi rat koji se neće zaboraviti. Ali, dogodio se još jedan nepotrebni sukob: osporavanje FZG Split i njegovog rukovodstva sa strane onog drugog festivala; Melodija hrvatskog Jadrana i tradicionalnog FZG Split. Sudionici te „umjetničke urote“ od 1993. pa nadalje prisvajali su sebi pravo osporavanja autora i pjevačica i pjevača koji su nastupali na Prokurativama. I to se jednom mora reći.
Ali isto tako, žalosno je da se već godinama ne spominje ime Tea Trumbića, jednog od značajnijih autora. A zašto je to tako? Svoj sud ću zadržati za sebe, a svima koji budu čitali ovaj tekst, bit će jasnije kad poslušaju neke od njegovih pjesama.
