Kada se bude pisala najnovija povijest hrvatskog naroda, svijet će biti zapanjen slikom naroda koji upravo krvlju ispisuje najsvjetlije i najljepše stranice tisućljetne povijesti koje smo svjedoci - na žalost ili pak na sreću...
Mjeriti doprinos pojedinih grupa ljudi, krajeva ili pak profesija izlišno je u ovom ili bilo kojem budućem trenutku. Ali, nije li ipak vrijeme, barem od prigode do prigode, predstaviti pojedince iz tog golemog stroja djelatnika iz kulture. Zato, tog studenoga 1991., Mirjana Bohanec nije slučajno tu s nama...
-Nikada, ni jednog trenutka u životu nisam mogla pretpostaviti kako će mi profesija operne umjetnice donijeti toliko tuge. I nakon 25 godina rada osjećam istu ljubav prema glazbi, ali se budim u bunilu svakog jutra s istom dilemom: Ima li smisla uopće raditi svoj posao dok ljudi ginu - veli primadona Zagrebačke opere.
-Sutra imam predstavu Figarov pir. Mjesec dana smo imali probe. S ljubavlju i grčom. Sad mi je jednostavno glupo i teško pojaviti se na pozornici. Ima li to smisla? A, ipak, s druge strane, imala sam nedavno predstavu La Boheme nakon koje su mi neki ljudi prišli i kazali: „Mirjana, toliko smo vam beskrajno zahvalni što smo barem na kratko vrijeme zaboravili na sve ove užase“ Znači, ima smisla sve ovo što radimo! Ljudi imaju potrebu da malo napune dušu s lijepim stvarima kao što je glazba.
Ipak, ove godine ste ostvarili niz značajnih scenskih uspjeha, a ovo je godina i Vašeg jubileja. Zar je moguće da junakinja filma Tko pjeva zlo ne misli ima iza sebe već četvrt stoljeća umjetničkog rada?
-Moguće je! I sama sam se zatekla nad tom činjenicom. Dok okom trepneš godine odlete, odlepršaju negdje daleko. I ostave traga dakako...
Sudeći po licu, proljeće još uvijek traje. Glas je pak postao bogatiji, snažniji...
Slučajni izlet
-Ah, kak' vi to stručno laskate! Na svu sreću ne gajim takve iluzije. Istina je da me glas još uvijek dobro služi - procvrkutala je nježnim zagrebačkim slengom, tiho i lepršavo, baš kao da ponovno prisustvujemo sceni iz filma Tko pjeva zlo ne misli, u kojoj „suprugu“ Franji veli : »Čekaj tata, imamo si još bazlamačuuu!
Naravno, pitanje o filmu koji je proslavio hrvatsku kinematografiju, nije se dalo izbjeći...
-Taj moj izlet u film bio je slučajan. Ja volim posao s kojim se sada bavim a to je opera i ozbiljna glazba. Zapravo, film kao medij, koliko god mi se u početku činio interesantnim, pogotovo taj film, ipak mi nije mogao pružiti ona zadovoljstva koja mi pruža glazba. Kasnije sam sudjelovala i u još nekim filmovima, s manjim i većim ulogama, ali mi je to oduzimalo previše vremena od prave ljubavi. Taj medij mi nije baš toliko blizak jer ja volim direktne kontakte sa publikom. Uvijek me nekako smetala ta kamera, iza koje postoji nekoliko ljudi, ali to nije ona publika koju imam na sceni ili koncertnom podiju. Osim toga, mi imamo toliko velikih i pravih glumaca da sam ja uistinu suvišna.
U tom, Golikovom filmu, otpjevali ste niz starogradskih pjesama, baš pravih evergrina koji i danas mogu figurirati. Kakav Je Vaš stav prema zabavnoj glazbi?
Odlučnost i domoljublje
-Ja i danas često na mojim koncertima izvodim starogradske pjesme, pogotovo kad pjevam za naše ljude izvan domovine. Što se tiče laganije
glazbe, moram kazati da najviše volim jazz. Nikako ne volim dijeliti glazbu na ozbiljnu i neozbiljnu već na onu koju ja volim, koja mi se sviđa i za koju mislim da vrijedi. Među zabavnom glazbom ima vrijednih stvari i ja ih vrlo često pjevam na koncertima.
Kada bi mogli izdvojiti nekoliko »zabavnjaka«, koja bi to imena bila?
-Mislite na domaće?
Da!
-To je vrlo nezahvalno zato što ja mnoge poznajem i cijenim pa je nezahvalno ako nekoga zaboravim. Ali eto, ja ću kazati samo dva imena iako bi spisak mogao biti znatno duži. U svakom slučaju tu je moj kolega Vice Vukov kojega zaista cijenim i kao pjevača i kao čovjeka. On ima izuzetan glas i uvijek mi je žao što nije postao operni pjevač. Vjerojatno je izabrao ono što je htio izabrati. Od ženskih pjevačica moram istaknuti Radojku Šverko. Ona je gotovo savršena pjevačica! Naravno, ima ih još, ali iz čisto prijateljskih pobuda neću nabrajati imena da ne zaboravim neko vrijedno.
Poznati ste kao druželjubiva osoba. Tko su Vaši prijatelji?
-Pa, iskreno ne biram ih po profesionalnoj srodnosti. Obični ljudi koji su mi bliski. Posao koji radite nameće vam kao neophodnost druženje. Baš sada se prisjećam prijateljstva s Franjom Majetićem koji je na žalost prije nekoliko dana umro. Teško mi je pala njegova smrt jer smo se baš od filma Tko pjeva zlo ne misli, Mia, Relja, Franjo i ja vrlo često znali sastati i popričati. Ostali smo prijatelji i nakon završetka snimanja, što se inače, kažu tako, rijetko događa. Mi smo se u tom filmu jako sprijateljili. Pogotovo smo svi Franju voljeli jer je bio odličan glumac, predivan i drag čovjek. Užasno mi je žao i strašno sam tužna što ga više nema.
U operi ste dosta angažirani, a viđamo Vas i u brojnim dobrotvornim akcijama?
-Vremena su teška pa ona diktiraju i tempo i djelovanje. Dobrotvorne akcije oduzimaju mi veliki dio slobodnog vremena. Ovog ljeta organizirala sam u Zagrebu dva velika koncerta, a to dakako iziskuje određene pripreme. Zatim, u katedrali smo napravili divan koncert. Pored toga, suosnivač sam fonda Kardinal Stepinac koji je osnovan za obnovu hrvatskih svetišta pa i tu imam puno posla. Idemo s tom akcijom po cijelom svijetu. A svijetu treba objašnjavati i u tome vidim veliku ulogu umjetnika. Umjetnici su se uistinu iskazali i zdušno su prihvatili zadatak koji im pripada kao dijelu naroda kojemu služe u ime umjetnosti, pravde...
Umjetničke snage Hrvatske nisu osnovane po direktivi. One su iskaz, svjedočanstvo kulture, odlučnosti i domoljublja naroda koji se našao u situaciji da se brani. Zato mi je možda najdraže u ovoj tužnoj situaciji što ponos može nadjačati tugu.
Susret s Mirjanom Bohanec i ovaj razgovor obavljen je prije točno 30 godina. Da, godine lete. I premda mi je tada rekla : „Ah, kak' vi to stručno laskate!“ , danas bih isto ponovio; Ah, kak' Vi milostiva lepo zgledite!
I to ne bi bilo stručno laskanje već najiskrenije, kao što je i onda bilo.
