Filmovi Veljka Bulajića oduvijek su privlačili posebnu pozornost i novinara i filmskih kritičara, pa gotovo začuđuje da novi filmski projekt nije stavljen pod »visoki napon“ tiska. Još od »Vlaka bez voznog reda« (1959) ovaj veliki režiser nije prestao iznenađivati i našu i inozemnu filmsku publiku.
Naravno, ponajčešće i isključiv velikim filmskim ostvarenjima. Povod ovom razgovoru s Bulajićem, tamo koncem srpnja 1988., bio je film „Visoki napon“ kojeg je Televizija Zagreb najavila za prikazivanje u okviru filmskog programa. Sudeći po njegovim fotografijama, očekivao sam da će susret i razgovor biti hladan. Ali ne, Veljko je bio izuzetno srdačan i rado je pristao na razgovor. Ja sam, bez ikakve loše namjere (ili straha pred velikanom?) bio smrtno ozbiljan, pa sam postavljao pitanja poput;
Reagiranja na film bila „Visoki napon“ su bila svakojaka, pa bih Vas molio da kao autor kažete nekoliko riječi s vremenske distance od osam godina?
-Prije nekoliko dana gledao sam »Visoki napon- zajedno s nekim ljudima s Televizije Zagreb. Čini mi se da bih u njemu vrlo malo promijenio kada bih ga danas radio. Možda bi čak ostao i isti, bez obzira što je to bio prvi film koji je tretirao probleme, vrijeme i ljudske drame iz 1948. godine i sukob s Informbiroom.
lako je film rađen prije skoro deset godina, čini mi se da je u svojoj osnovi, pogledu, u načinu kako je toj temi pristupljeno, vrlo interesantan i danas, posebno za mladu generaciju, za sve one za koje je taj sukob s Informbiroom i staljinizmom ostao sve do današnjih dana nepoznat. Nastojao sam preko ljudi i njihovih sudbina, a naročito preko junakinje filma Šonje Kačar, pokazati u kakvim su se teškim dilemama nalazili ljudi te 1948. godine, zatečeni jednim velikim događajem.
Moglo bi se reći da je »Visoki napon« priča o malim ljudima koji su se našli u vrtlogu jednog velikog događaja?
-Pokušao sam kroz upotrebu dokumentarnih materijala kao polazišta, i igranog dijela, da dosegnem maksimalnu autentičnost toga doba. U tom smislu, pripremajući se za taj projekt, radio sam šest mjeseci na dokumentaciji, na ispovijestima mnogih ljudi i svjedoka u tvornici »Rade Končar«. Čak bi se moglo kazati da su oni bili i scenaristi filma.
Film je otvorio jednu veliku temu, kojom su se, vidjeli smo, počeli i drugi filmski autori koristiti?
-Mislim da ste dirnuli jedan pravi problem. Taj »Visoki napon«, bez obzira što je govorio o IB-u i sukobu sa staljinizmom, u stvari s dogmom, mislim da smo još uvijek ostali dužni tom vremenu u kinematografiji i literaturi. Meni je i dandanas nejasno zbog čega se ta istina nije uspjela služiti filmom, televizijom i literaturom. U ono vrijeme to je još uvijek na neki način bila tabu tema jer znam da su posebna svjetla bila uperena kako će se osvijetliti taj događaj. Zanimljivo je da je i inozemna štampa s oprezom pisala o tom filmu, a posebno poslije Festivala u Veneciji. Bilo je dosta pitanja: jesam li ja možda neke stvari trebao kazati ili ne, jesam li otišao daleko u priopćavanju Istine. U Italiji, desna štampa pa i socijalistički “Avanti“ pisali su o filmu na jedan afirmativni način. Ali. recimo list »Unija« smatrao je da taj film uopće nije trebalo praviti, polazeći od toga da se o tim stvarima, sukobima među partijama i tako dalje, ne bi trebalo na takvi način govoriti, da se treba okrenuti drugačijim, boljim odnosima medu komunističkim partijama.
Bez obzira na teme Vaših filmova, uvijek se nekako bacalo posebno svjetlo na vaše projekte?
-Dogodilo se da sam ja »Vlakom bez voznog reda« ušao nekako na velika vrata u naš film, pa i izvan naše kinematografije. Mislim da je otuda ta pažnja prema mojim filmovima. Osim toga, same teme filmova su izazivale i neku drugu vrstu pažnje, kao u slučaju »Uzavrelog grada-. Recimo kod »Velikog transporta“, doživio sam i neke ružne stvari koje su bez presedana u kinematografiji. Ipak, mislim da bih mirnije radio da je manje tog svjetla nad mojim filmovima.
Kusturičina subjektivnost
Bilo je i primjedbi da ste uvijek radili vrlo skupe filmove. Čak Vas je i Emir Kusturica prozvao zbog toga?
-Uvjeren sam da cjelinu problema kinematografije ne možemo sagledavati iz svog vlastitog, isključivog polazišta, već se uvijek trebaju uzeti u obzir i druge okolnosti. Otuda mislim da Kusturica nema pravo kada tvrdi da je »Bitka na Neretvi“ naš najskuplji film, a da nije dala ono što se od nje očekivalo. Mislim da je „Bitka na Neretvi“ dala više nego bilo koji naš film, ratni film, baš kada je riječ o uloženim sredstvima. Dala je ondašnjih milijun i pol dolara, bila je nominirana za »Oscara«, i to je još dandanas naš daleko najgledaniji film.
On je, recimo, ove godine snimao film koji je sigurno puno skuplji po svom budžetu. Prema tome, nije uvijek mjerilo novac niti s tog stanovišta treba polaziti, nego se treba postaviti jedno jednostavno pitanje - kakav će on film napraviti? Prema tome, ako napravi dobar film, sve je opravdano, svaki uloženi dinar. Često puta među filmskim radnicima ne postoji taj prijeko potrebni tolerantni odnos autora prema autoru, da ne kažem nužno poštovanje, jer se smatra da sve počinje od njega i završava s njim. Kao što bi nepravedno bilo kazati da nije postojala kinematografija prije „Vlaka bez voznog reda“, tako bi isto bilo smiješno tvrditi da nije postojala kinematografija prije »Oca na službenom putu«. U tom smislu mislim da je potrebna jedna drugačija klima kakva postoji u velikim kinematografijama.
Ta novčana sredstva postala su izgleda interesantnija od umjetničkog djela. Jeste li kao autor imali problema oko prijeko potrebnih sredstava za snimanje filmova?
-»Obećanu zemlju« završio sam za 32 radna dana. Ovaj najnoviji film predviđam završiti za 36 radnih dana. Nema u Hrvatskoj onoga koji nije hendikepiran radi novčanih sredstava. Mi u Europi najbrže snimamo filmove, a to znači i najjeftinije. Prema tome, problemi postoje, ali mislim da ti materijalni problemi, ma koliko oni veliki bili, nisu nikada najbitniji problem. Najbitniji problem je ideja, preokupacija i svijet jednog režisera, a on se ne može postići ni velikim novcima. Situacija je katastrofalno teška za domaći film i proistječe iz opće ekonomske krize.
Lagane komedije ipak nalaze lakši put do gledatelja. Pa i do sredstava, a Vi niste snimali takve filmove?
Veliki Dalmatinac
-Točno, nisam snimao takve filmove, ali mislim da treba raditi filmove svih žanrova. Nedostatak je filmskih komedija kod nas. Ml smo jednostavno svijet koji ne zna iz komičnog kuta promatrati život i kroz satiru govoriti o ozbiljnim stvarima. Jednostavno, mi smo jedna provincijalna sredina u kojoj je gotovo sramota napraviti jedan ugodan, lagan i pitak film, pa se tako često i ta vrsta filma pokušava na silu proglasiti velikom umjetnošću, što ona nije. I, naravna stvar, čim se počne proglašavati umjetnošću - mora doživjeti debakl.
Dva puta ste u Vašim filmovima govorili o ljudima iz Dalmacije: u »Vlaku bez voznog reda« i u »Obećanoj zemlji«. Dobro poznajete mentalitet naših ljudi?
-lako nikada nisam živio u Dalmaciji, ali budući da sam Crnogorac, možda tu ima neka veza. Ja sam nekako bez nekakvih velikih potreba za analizom dalmatinskog čovjeka i njegove psihe s lakoćom napravio i »Vlak bez voznog reda« i »Obećanu zemlju«. Tako, eto, ja Ispadoh veliki Dalmatinac.
Novi film i tv-serija
Sad je »Donator« na redu, I Brešan je Dalmatinac?
-U ovom trenutku, nalazim se na pola puta realizacije filma »Donator«. To je priča o Erihu Šlomoviću, zanimljivom mladom donatoru prije rata, kolekcionaru u stvari. To je jednostavno priča o umjetnosti ispričana kroz priču o Erihu Šlomoviću i sudbini njegove kolekcije. U filmu nastojim izraziti neke svoje poglede i odnose na relaciji čovjek-umjetnost.
Za razliku od Vaših dosadašnjih filmova, ovo je prvi put da radite film na tu temu?
-Da, možda iskače po temi od mojih dosadašnjih filmova. Nadam se da će biti vrlo zanimljiv, a radim ga po scenariju Ive Brešana. Mislim da sam se dobro pripremio, i sad dok radim osjećam jednu povećanu temperaturu i želim da dobro bude napravljen. Bit će to istovremeno i film i televizijska serija,
Citiranje: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
