Raspravljati o glazbenim afinitetima u uvjetima kakvi već jesu na lakoglazbenoj sceni u nas - izlišno je. Jer, kako braniti stav ispred petnaestogodišnjaka teškometalskog usmjerenja da je Arsen Dedić glazbenik par excellence. Ili, kako suprotstaviti glasovne i interpretativne mogućnosti jednog Olivera i Miše, kada ovaj potonji ruši rekorde svih mogućih dvorana? Moglo bi se tako nizati i uspoređivati do beskraja. Stav prema nekoj glazbenoj vrsti nesumnjivo je stvar osobne kulture, mentaliteta i tradicije, pa je to još jedan od razloga izlišnosti diskusija. Ali kako i vrijeme čini svoje i u osobnom i u kulturnom pa i u fizičkom smislu - dilema autora ovih redaka bila je ogromna - kako razgovor voditi s Dinom Dvornikom, okorjelim rokerom, kakva pitanja postaviti mladiću kada je generacijski jaz (i glazbeni) velik za jednu punoljetnost na štetu autora, a gore potpisanom još u ušima zunzi glasovno milozvučje jedne Maruške Kalođere. Najjednostavnije rečeno, dilema je sadržana u dvjema kompozicijama: - „Dani ča i' nima“ i »Zašto praviš slona od mene“? Tu složit će se mnogi i nema dileme. Zna se...
Stav prema glazbenom usmjerenju Dina Dvornika osjetno je popravio sam Dino. Prvo, počeo se sviđati i četrdesetogodišnjacima. Drugo, htjeli to priznati ili ne, Dino je od (ne)ozbiljnog i otkačenog izvođača postao odličan i atraktivan interpret kakav se može vidjeti i na ozbiljnijim svjetskim scenama, a sve to zapravo i ne želimo priznati. Jer je naprosto domaći, svakodnevni i sin Borisa Dvornika. Pa i iz romantičnih razloga jer su još u nama nenadmašne nježne strune mandoline...
-Zato se i selim u Zagreb — kaže Dino. Ma nije, šalim se: Jednostavno, mislim da tamo mogu puno više učiniti za glazbu kakvom se bavim.
Fetivi Splićanin odlazi iz Splita?
-Ka pravi Splićanin? Ma, tu sam ja u susjedstvu. Split je strašno djelovao na mene, čak i na moje glazbene afinitete. Vidite, meni se najviše sviđa Oliver i njegov glas. On pjeva iz duše. Tako sam i ja želio nešto napraviti, ali za drugu generaciju. Želio sam da se Split predstavi kroz drugu glazbu, a sve to stoga što sam ljubitelj funkyja. Mnogi se pitaju kako uspijevam u tome jer je to američka glazba? Nema američke glazbe ili bilo koje druge uokvirene granicama i političkim sistemima. Postoji samo glazba i ljudi osjete da li je to varanje ili nije. U mojoj glazbi se osjeća mediteranski ugođaj. Baš kao i kod Olivera. Kada njega slušam, ja se naježim. On i od glupe pjesme može napraviti remek-djelo.
I u kratko vrijeme uspjelo ti je napraviti niz hitova?
-Uspio sam nešto. U posljednjih nekoliko godina jedino je Bajaga nešto napravio i to na pretposljednjoj ploči, uspio napraviti nekoliko hitova. Ja, barem ne svjesno, ne idem na hitove. Ipak, „Ti si mi u mislima« „Tebi pripadam«, „Ljubav se zove imenom tvojim« i „Zašto praviš slona od mene« . to ipak jesu.
Sve je to izašlo iz Splita, i glazba i riječi i dizajn...
Očeva indirektna pomoć
Koliko je u tvojoj afirmaciji pridonijelo ime oca Borisa?
-Možda nešto malo Indirektno Pomoglo mi je samim tim što sam još od malih nogu često putovao s ocem, i kao sin umjetnika skupio sam određene stvari, ukapirao i možda malo brže nego drugi. Svi smo mi iz porodice odlični glazbenici. Otac mi svira sve moguće instrumente, svira sve što uhvati, i to puno bolje od mene, i brat i dida. Činjenica je da me ljepše primaju što sam sin Borisa Dvornika. Kao da me već znaju otprije. A vrlo je važno da ste poznati. Imam prijatelja s kojim se često šalim, pa mu znam kazati: Ti si ljepši od mene, ali mene cure više vole jer sam poznatiji...
Dosta si se uozbiljio, izgleda da brak pozitivno djeluje i na rokere?
-U svakom slučaju. Danas se ljudi žene ako imaju financijskih mogućnosti. Brak treba shvaćati kao prijateljstvo. Muškarac postaje u braku kompletna osoba, ima nekakvu odgovornost i dođe ti napokon i neki ćuk u glavu. A ja strašno volim djecu. Zbog toga se isplati raditi i živjeti.
Estradna djelatnost , barem tako pričaju, prepuna ljubomore. Jesi li tako nešto osjetio?
-Ja osobno nikada, iako smo svi skupa jedni drugima konkurencija. Konkurencija je i između dobrih i loših. Ukusi su različiti i ja sam svjestan toga. Kolegi jedino mogu šapnut na uho »Znaš, to ti ne valja«. Mi u Jugoslaviji imamo puno demodiranih bendova. To me Čini nesretnim.
Nosiš li u Zagreb i novi maksisingl?
-U svakom slučaju. Upravo sam ga dovršio u studiju Vilovića. Bit će to prvi pokušaj »Jugotona« s maksisinglom. Obećavam dobre hitove. Neke od njih moći ćete vidjeti i u novogodišnjem programu.
Na svojim pločama se ne pojavljuješ kao autor stihova, a ta autorska kompletnost je danas jako bitna?
-Ja pišem samo glazbu a ne tekstove. Glup sam za to. Za ovu ploču tekstove mi je radio Goran Kralj koji se nikada nije bavio tim poslom, ali čim sam ga ugledao, odmah sam vidio da ima facu za pjesnika. Napravit ćemo veliku stvar i obići cijelu Jugu.
Pratiš političke događaje?
-Ne, samo ako mi nešto dođe do ušiju. Političari moraju imati dobru propagandu, da znam koga birati i da mogu prstom uprijeti i kazati: »Čuj, zajeba si stvar!« Nastupao sam i do sada po cijeloj Jugoslaviji i nigdje nije bilo problema. Treba punim srcem i dušom među narod, pa ne pitaju ni tko si ni odakle si.
Tako je zborio Dino u rujnu 1989. I njega sam izabrao za stoto, jubilarno izdanje Zapisa i sjećanja. I moram napomenuti da smo ovaj razgovor obavili u Mliječnom restoranu na Voćnom trgu. Bio sam ugodno iznenađen pristojnošću tog mladića, jer ga nisam poznavao pa su mi do ušiju dopirale samo one puste priče, one ulične. Naprotiv, sušta suprotnost. I takvog ga nosim u sjećanjima i u srcu, a i pjesme puno govore o ovom virtuozu, umjetniku s kojim smo se nenadano oprostili na Vestibulu. Onako, došli sa šutnjom.
