[E]to, došli smo do 179. izdanja Zapisa i sjećanja. Ni malo, ni puno za jedan carski grad! Ne znam koji bi broj bio dostatan da se sve i svakoga vrijednog bilješke obuhvati, zabilježi. Onako kako Bog zapovida.
Skladatelj, slikar Edo Matković otišao je u 52. godini života i ostavio je fini trag u glazbi. Ne po broju uradaka već po jednom finom glazbenom i likovnom sentimentu o kojemu se danas ne razmišlja, jer je glazba postala roba s kojom se trguje i ubire profit.
No, ne bih odmah na početku o tome jer je Edo je bio umjetnik od formata, i kao slikar i skladatelj.
Često smo se susretali, u prolazu ii onako na ulici pričali o svemu i svačemu, pa sam ga davne 2004. pozvao u radijsku emisiju u kojom sam ja bio portretist i često sam se oslanjao na govorne i ostale ljudske vrijednosti portretiranih, kako bi emisija protekla u najboljem redu. A kod Ede je bilo toga na pretek. Nudio je mirnoću i posebice glazbenu čistoću. Krenuli smo od slikarstva, koje je na neki način bilo izdašnije, po broju, bojama i motivima i to s pitanjem koje je vjerojatno većini slušateljstva moglo izgledati naivno:
Nećemo se odmah razodjenuti, Slikar si koji između ostalog radi aktove? Zašto slikari vole aktove raditi?
- Vole zbog toga što je to prezentirao na neki način u pravom smislu. Ne mislim na akt kao fotografski odraz nečijeg tijela, nego o tme da mora prezentirati suptilnost, osjećajnost, dušu osobe koju rade, tako da se većina slikara na akademijama napravilo to proforma, a onda u svom životu izaberu motiv koji je izuzetan akt i koji se izdvaja od takvih klišeja koji rade.
-Jako je teško da akt bude dopadljiv u pravom smislu riječi, jer je ljudska osobina u tome da nije svakome sve jednako lijepo, a slikari, većina slikara barem dožive tu suptilnost osobe koju rade, akta koji rade, ne samo u vanjskom obliku, nego umjetnošću suštine.
Sjajno, eto sad smo dobili jednu definiciju, poludefiniciju, je li tako? Dakle, spomenuo sam na početku slikarstvo, likovni pedagog i skladatelj. Glazba se umiješala u likovnu umjetnost, ima li tu kakvih dodirnih točaka.
Evo recimo tvoja pjesmu, Nek' se svitlon kupa, čini mi se da u toj pjesmi ima puno glazbenog i dosta likovnog. Ne samo u naslovu?
-Da, ima u suštini, u većini mojih pjesma je spoj. Glazba na neki način u tom smislu ima veću mogućnost da se približi, veću mogućnost da suptilnije prodre u vanjski svijet, u svijet onih koji to slušaju, onima kojima to prezentiraš, a spoj glazbe i slikarstva je čini mi se kao idealna kombinacija. Znači, da glazbenim dijelom prodire u nekakve druge trendove, neka druga osjetila, riječima susiže stvari ili bar jednu želju da se potakne riječ, da se potakne jedna dodjeljivost, suština nekakve aluzije
i slikom ili slikarstvom u kojemu je to pokušaj da se vizualno predoči.
Slikarstvo je čin koji traži mir, traži autora, traži štafelaj, traži boje. Koliko je tom slikarskom činu bitna. Slušaju li slikari glazbu dok slikaju? Evo imamo u podlozi jednu sjajnu pjesmu, Arsenovu. Bi li ona mogla biti poticajna za jednu lijepu sliku?
-Ja mislim da većina slikara sluša glazbu dok stvara.. Glazba je negdje i nebeska muzika , tišina je nebeska muzika koja je isto tako glazba! Ovisite od trenutka i do želje osobe kako je glazba potrebna, kako vam glazba prilazi. Isto tako i slika ili slikar koji radi može napraviti idealan rad u vrlo kratkom vremenu ili ga radeći čitavog života i ne napraviti do kraja.
Tako i da ovisi od osjećaja , situacije čovjeka kako prima istu glazbu. Ne prima u istom trenutku, sad to je to jedna atmosfera možda tišine, noći, mira, sutona ili tako u tom smislu mislim da više može se primiti. Ja govorim sve o svom osobnom mišljenju.
Idemo sad malo portretirati pjesmu Friži, koja je mene osvojila isti tren? I da kojim slučajem imam slikarskog dara, napravio bih sliku nad slikama?
- Jole ( Jolanda Tudor) napravila je izuzetan tekst. Radili smo
zajedno u Kazalištu lutaka i tako smo ZAJEDNO pročitali njen tekst. Ja sam se toliko oduševio da sam žica odmah da ga prepišem. I tako u jednom trenutku nakon određenog vremena smo te Friži spominjali kao jedan ugodan, dobar tekst, kvalitetan, trajan. I došlo je do situacije da poželim napraviti za to nekakvu glazbu, da taj tekst ne ostane samo napisan već da u glazbi dobije još jednu kvalitetu. Sad govorim o tekstu, ne o glazbi. I ja sam napravio relativno brzo glazbu na te stihove koje su mi se učinili relativno dobri u tom trenutku i smatrao sam da zbog toga što nisam glazbeno obrazovan da bi to trebao netko ozbiljnije napraviti, a većina onih koji su došli do tog teksta su smatrali da je jako teško napraviti glazbu na taj tekst i da se moja glazba nekako sažela s tekstom ili tekst se sažeo s glazbom i da je kao takav kvalitetan i da ga ne bi trebalo mijenjati, nego da ostane takav kakav je u svom izvornom obliku.
Pjesma je izvedena na FZG Split?
-Da1992. i pjevala je Vesna Ivić.
I nije dobila nagradu?
-Nije dobila nagradu, ali ja mislim da je najveća nagrada autoru kad, evo ovo je 2004. godina kad se pjesma još uvijek izvodi, a poznato je da se pjesme koje se stvaraju zadnjih nekoliko godina izvode uglavnom možda mjesec, dva dana i onda nestaju za uvijek. To govori zapravo i o kvaliteti autora i izvođača.
Friže s dao na FZG Split, a kad je Runjić demonstrativno osnovao Melodije hrvatskog Jadrana, onda si došao do mene i rekao mi da bi ti to na Runjićeve melodije. Drago mi je to sam te spriječio u toj nakani. Idemo o nečemu drugom. TI si čovjek iz Kamenite ulice, iz splitskog Varoša?
-Da.
U tvom glasu se osjeća i nešto glumačkoga. Pa bi bilo zgodno spomenuti da si bio i glumac-animator, je li tako? Da si igrao balun?
-Jesam.
I bejzbol s Dinom i Deanom Dvornikom?
-Da.
I što ćemo još otkriti? Idemo od baluna?
-Dobro, ja sam se rodio u Varošu, u Kamenitoj ulici i svi trenutci su najviše bili posvećeni igri, balunu, osim škole Đermano Steljanović, onda se zvala Marjan.
-To je mladenačko doba kojemu je i u naše vrijeme, kao i sadašnjem vremenu sve podređeno sportu, nogometu i tako dalje. Naročito nogometu u ono vrijeme. Ja sam često dolazio na treninge, gledao i tako jednom prilikom su oni napravili jednu selekciju gdje su, ne znam od 15.000 djece primijetili nekolicinu mladih pionira, tako su se onda zvali pioniri mlađe dobi i primijetili su mene i počeo sam trenirat kad sam imao 4-5 godina u Hajduka kao mađi pa stariji pionir i tako dalje. Kadet sa Zoranom Zlatkovojićom, Ćopom Marićišem, to je ta neka generacija, to je generacija koja je kasnije nastavila igrat balun i uspjela puno u sportskom smislu.
-Ja se na neki način nisam zadovoljio s tim nego sam se okupirao u neke druge vode, u neke glazbene i tako. A to u svezi bejzbola je isto vezano s tim starim Hajdukovim igralištem, jer nakon 15-20 godina sam slučajno došao na igralište kraj Stare Murve i vidio nekada da tu igraju balun. Mislio sam da ću opet doći igrati balun, rekli su mi, sada se to zove Nada, nije više Hajduk. Tek poslije sam shvatio da je to u bejzbolski klub Nada Split, i tako sam tu proveo neko vrijeme do danas kad sam veteran bejzbola.
Tu su, eto kažem, ti spomenuo Dina i Deana Dvornika i mnogi drugi poznati, Splićani, trenirali su bejzbol i bili na neki način, prezentacija tog sporta koji je vani jako popularan, a evo sada, na neki način, pomalo i kod nas.
Dobro, sportaša ima i to vrhunskih, sasvim dovoljno u ovom gradu treba jedan autor, jedan slikar, ali i jedan glumac, animator, a slušajući ponavljam taj glas, što je taj glas mogao ponuditi u Kazalištu. Možda glumiti nekog medu, ili vraga ili postolara?
-Interesantno, da prva predstava koju smo radili u Kazalištu Lutaka, ta grupa prvaka je završila za glumce animatore. Interesantno je da je režisar mene upotrebio kao čovjeka iz publike koji se umiješao u život lutaka, koji im je sugerirao što da rade, koji im pomagao, tako da ja u principu nisam radio kao lutkar, nego kao čovjek, kao glumac koji povezuje mlađe populacije, djecu koje to gledaju u vrtićima.
Zapravo posao koji se i danas obavlja u školi, jel' tako?
-Da, slično.Publika je zapravo samo malo možda odraslija.
Emisija nekako, čini mi se tako, ide tiho, a opet vjerujem da se čuje i na Sjeveru i na Jugu .
A možda nas slušaju Tiha, Jug i Nena. To su tvoja djeca koja imaju lijepa imena.
Eh kako se sad slučajno rimovalo, a ja ne volim rime, ali lijepa imena su lijepa?
-Tiha je najstarija. Prva akcija!
Ona se uvijek volila baviti plesom pa je tako od malena, četiri, pet godina, odnosno sedam, među prvima bila i u Vrućoj čokoladi, kasnije Turbolimaču.
Znači spremna je, sposobna za takve nekakve nastupe u medijima. Čak je bila u emisijama kao što je Abracadabra?
-Naravno u svojoj dobi. Bila je tako mlada da je onda nastupala i bila sposobna da čak povede, da sugerira drugoj djeci, da im pomogne. Znači Tiha je osoba koja ima pravu kvalitetu i vrijednost jedne osobe koja je dobra za animaciju drugih i za pripomoć. A to svoje pokazuje svojom vrlinom, snagom i kvalitetom. Jug je godinu dana mlađi, on je onako muški pravi.
Povezan je s umjetnošću, ali on je više možda u ovom drugom dijelu,
ne u plesu, ne u glazbi, nego možda čak u slikarskom ili grafičkom.
To mi je upisao taj grafički dizajn, web dizajn, tako da se u tome najbolje osjeća.
A Nenica je spremna, jer je najmlađa i najsposobnija, da u svemu tome pronađe najveće kvalitete jednog i drugog,da bude jedan pravi prezentator tog svega što oni imaju.
Eto Edo za kraj sam ostavio jednu pjesmu, neću sad reći koja je to pjesma, ali znam da mi je nekako u srcu?
-Da, dobro je da je u srcu.To najvažnije. A je li za kraj ili za početak , to je nevažno.
Meni je drago da sam ja relativno bio kratak u tom svom stvaralačkom zanosu jer nisam napravio ni CD, ni sto pisama nego samo možda godišnje napravim jednu, dvi pisme za koje smatram da su dobre i to čuvam za sebe. I eto sam imao želju, priliku i mogućnost da podijelim s prijateljima i da se to izvede na festivalima.
Tako da nemam tu želju da od toga napravim čudesa, da ih napravim sto, dvista, pesto, ali broj nije uopće važan, nego je bitna kvaliteta.
Zato mi je drago da se i nakon toliko godina vrte i da nisu istrošene.
Nadam se da će kombinacijom i novih tako biti.
Koliko ti te glazbene nagrade znače? Ove slikarske su zapravo uvijek jedan subjektivni sud, jer slikarstvo čini mi se da tako i treba promatrati kao nešto čemu se možemo diviti, ali ne bi smjeli suditi?
-Slažem se, pjesma ima veću mogućnost da svojom snagom da dođe do nekog kojeg ne poznaješ.
Slikarstvo je, postoji sad i vizualni način komunikacije preko interneta i tako dalje, ali glazba je nešto što prodire i kod onih koji te ne poznaju Iako nema pojma tko je to napisa,osjete neku sluštinu i onda komunikacija postoji, a da nije verificirana. Zato je glazba jača. I onda kad neko naruči za bilo koji sretan trenutak nekome uz neku moju pjesmu, onda i ja mislim da sam poklonio nešto.
Evo sad ćemo napraviti jedan poklon našim slušateljima pa ćemo pustiti tu pjesmu koja je meni onako u srcu i za koju sam na neki način bio krivac jednog malog,ajmo reći tako incidenta koji je tako sladak.
Idemo pustiti pjesmu Friži!
