Piše: Igor Hrstić, arheolog, povjesničar umjetnosti i kulturolog / Pod Biokovom
Stariji naziv gore Bijakove, službeno i nespretno (na)zvane Biokovo, jest Adrion, te se prvi put spominje u djelu grčkog geografa Strabona, u svom djelu „Geographica“ (7.5.5), pred sam kraj stare ere - prije nešto više od 2000 godina, te je spominje na slijedeći način: „A tu je i planina Adrion (također se piše Adrium), koja delmatsku zemlju dijeli po sredini na dva dijela, jedan okrenut prema moru, a drugi u suprotnom smjeru.“
Interesantno je da je gore spomenuti naziv za goru – Adrion – jezično vezan za jedan drugi naziv - naziv vodenog tijela - Jadranskog mora. Taj je zaljev većeg vodenog tijela - Mediteranskog mora - bio poznat po različitim nazivima kroz stariju povijest, pa bilježimo nazive kao što su Kronovo more, Rejin zaljev, Jonski zaljev, te kao Adrias (navodi ga Herodot, na dva mjesta u svom djelu Historija). Latini preuzimaju grčki naziv Adrias – u inačici Adria, ili Mare Adriaticum.
Etimologija i dvojbe
Službena struka izvlači naziv za ovo more iz naziva etrurske naseobine Adria, s tim da korijen nalaze u jeziku predrimske kulture istočnog Jadrana („ilirske“ kulture), to jest iz riječi „adur“, što bi značilo „voda“. I adur i voda riječi su koje proizlaze iz istog korijena – iz sanskritske riječi uda, istog značenja, voda. Iščitavanjem djela Argonautike Apolonija Rođanina i rukopisne ostavštine tog djela, dolazi se do podatka da je ovo more dobilo naziv po rijeci Jadro. U istoj ostavštini nalazimo i na interesantan podatak da se neka rijeka nazivlja Salangon nalazi na istočnoj obali Jadrana, koju neki istraživači poistovjećuju sa spomenutom rijekom Jadro kod Solina. Ovaj podatak je bitan za sagledavanje značenja dvaju različitih naziva za istu rijeku s istom kultnom podlogom, jer toponimi sa s-l-n osnovicom također upućuju na istu kultnu narav kao i oni sa a-d-r osnovicom. Čak i mitološki gledano najstariji naziv, Kronovo more (jer je on pripadnik starije generacije bogova), nosi u sebi „htoniku“, to jest zemaljski karakter božanstva - po Hesiodu, nakon što ga je Zeus zbacio s vlasti, Kron je, kao prognanik, vladao zemljom blaženih pokojnika. Mitološki sagledavano, zemljom blaženih pokojnika vlada htonsko, a ne nebesko božanstvo.
Osobno držim da je čitavo sagledavanje etimologije naziva ovog mora pojednostavljeno i površno promatrano: zašto bi Etrurci, to jest Raseni, kako su sebe sami nazivali, preuzeli ime iz predrimske kulture istočne jadranske obale, kad takozvani Iliri nisu ni obitavali na prostoru sjeverne zapadne obale Jadrana, napose na prostoru današnje regije Rovigo, gdje se nalazi grad Adria (Atria – stariji naziv)? Dakle, s jedne strane struka tumači kako je kultura istočne obale Jadrana bila na nižem civilizacijskom položaju u odnosu na Rasene i Latine, a s druge bi ti isti Raseni i Latini preuzimali nazivlje kulture koja je, da ponovimo, nižih civilizacijskih obrisa? Nadalje, nelogično je očekivati da će se čitavo more nazvati po omanjoj rječici Jadro.
Kultna slika prostora
Ukoliko se struke koje se bave zbivanjima koja su se odvile u prošlosti - povijest, arheologija, etnologija, antropologija, paleolingvistika, mitologija - ne uhvati multidisciplinarnog pristupa, teško će se doći do valjanih rezultata. Nema smisla samo preuzimati podatke iz jedne struke u drugu (npr. arheologija i povijest u ovom slučaju preuzimaju iz jezikoslovlja), već se treba isti problem sagledati kroz prizmu čitave kulture, napose mitološkog dijela iste, koji je u potpunosti zanemaren od strane arheološke struke.
Ozbiljan istraživač koji se bavi multidisciplinarnim pristupom shvaća da su drevni toponimi u svojim varijantama, dakle hidronimi - nazivi vodenih tijela; oronimi - nazivi reljefnih istaka, te ekonimi [ojkonimi] - nazivi naseljenih mjesta - prije svega kultnog karaktera. Stoga je potrebno tražiti naziv naše predmetne gore, Adriona, i mora koje istu oplakuje - Jadrana, kroz kultnu sliku ovog prostora.
Do doseljenja slavenskog upravljačkog staleža na prostore istočne jadranske obale pratimo dva izrazito jaka kulta - stariji kult zmije/zmaja, te mlađi kult neke božanske osobe uz kojeg su usko vezani vukovi. Pregledom sačuvane toponimije naših prostora lako se uočava da je oveća količina istih vezana za potonji kult , kako direktno za samo božanstvo, tako i za pratioce tog božanstva - vukove, no još uvijek ima velik broj onih toponima koji nam ukazuju, u različitim jezičnim inačicama, na stariji kult – kult zmije/zmaja, pa tako kad govorimo o starijem nazivu Bijakove, shvaćamo da je po srijedi riječ o kultu zmije, to jest zmaja.
Naime, etimologija kako gore (Adrion), tako i mora (Adrias) ukazuje na korijen riječi koji upućuje na zmiju, tako da u tehnički nezgrapnom nazivu „protoindoeuropske (PIE) kulture“, pod koju spada i pripadajući jezik, nailazimo na rekonstruiranu riječ *n̥h₁trih₂ (čitajmo je kao nitri). Iz iste proizlazi čitav niz riječi u jezicima koji su iznjedreni iz „PIE“, tako da bilježimo slijedeće suvremene inačice: u engleskom jeziku adder, u germanskom natter, u keltskim nathair, neidr, te u nama najbližem jeziku od interesa - latinskom - natrix; u potonjem ta riječ neposredno ukazuje na vodenu zmiju.
Ta zmija, kasnije pretočena u zmaja, osnovni je element drevnog kulta koji ukazuje na boj dvaju bića – nebeskog, koji je u Slavena poznat kao Perun, u Germana kao Thor, u Kelta kao Taranis, a u Grka i Latina u vrlo degradiranoj i okljaštrenoj slici kao Zeus i Jupiter s jedne strane, te s druge htonskog (zemaljskog) - u Slavena poznat kao Veles, dok se kod drugih navedenih kultura, pa tako i predrimskoj naših prostora, izvorna htonska osoba izgubila sinkretizacijom s inim kultnim osobama kako prave, tako i sintetičke prirode.
Tragovi drevnog naziva
Da se kod ova dva primjera za naziv predmetne gore i mora ne radi o izuzetcima, navest ćemo niz primjera kako je stari izraz za zmiju široko rasprostranjen prostorom jugoistočne Europe i sjevernih obala Mediterana: rijeka Jadro, Solin; Jardula, Brela; potok Jedro, Gradac; Jedrinje, BiH; Adrani, Srbija: Jadranska Lešnica, Srbija (u ovom nazivu se kriju čak dva kulta, naslonjena jedan na drugi); Jadranovo, Hrvatsko primorje; Jadreški, Istra; Jadruhi, Istra; Adrijanski potok, Slovenija; Adrans/Adrana/Hadrans, antičko naselje u Sloveniji na mjestu današnjeg naselja Trojane; Jadersdorf, Austrija; Eder (antički naziv Adrana), Njemačka; Otranto, Italija te pripadajući Otrantski tjesnac/vrata, Adrano, Sicilija, te gora istog naziva kao i predmetna – Monte Adranone, Sicilija. Moguće je da se isti korijen za nazivlja nalazi i u mjestima Adrados, Adra, Adraen, Adrall, kao i u antičkom nazivu rijeke Albargena (Adrus) – svi od reda u Španjolskoj, te bi ta nazivlja upućivala na stariji sloj tzv. PIE jezika na Mediteranu.
Stoga se izvlači zaključak da je stariji naziv predmetne gore - Adrion - također kultne naravi, kao i mlađi naziv, Bijakova. Za oba naziva svojstvena je zmija, i to kultnog karaktera. Isto vrijedi i za naziv Jadransko more, „Zmijino more“. Inače, taj kult zmije bio je raširen širom Europe još od paleolitika; samo na Makarskom primorju bilježimo ga u mnoštvu toponima, a među koje spadaju nazivi mjesta Drašnice i Bratuš, te potok u Makarskoj Trakače.
