Postojao je običaj da su 28. prosinca, na blagdan Nevine dječice, koji se u Dalmaciji zvao i Mladenci, djeca obilazila rodbinu i znance s šibom u ruci, da čestitaju taj blagdan. Tom su prilikom mali čestitari ”šibali” odrasle, a domaćini bi ih darivali jabukama, orasima i suhom slaninom.
Neki su dobivali i novčiće. U pojedinim mjestima se zbog toga običaja blagdan Nevine dječice zvao i Šibari. Taj običaj spominje Ivan Antunović u svome djelu Slavjan. U srednjem vijeku su se na blagdan Nevine dječice čak blagoslivljale šibe, kojima su ponegdje, kao među banatskim Mađarima, djecu ”šibali” odrasli, da bi ih potom obdarili darovima. Običaj se gotovo posve ugasio, te o njemu danas ne znaju ni najstariji stanivnici.
Na blagdan Nevine dječice spominjemo se dječaka, koji su prema izvještaju Matejeva evanđelja ubijeni po naređenju kralja Heroda. To je krvoproliće pobožan puk prelio u pravu legendu. Tako je jedna predaja držala da se radi o tisućama djece, pa čak i o 144.000 dječaka, kako stoji u Knjizi Otkrivenja. Ustvari je tada Betlehem mogao biti gradić od oko 1000 stanovnika. Tamo se godišnje rađalo do 30 djece pa, ako pretpostavimo, da su od te djece njih 15 bili dječaci, prema Herodovoj naredbi ”da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa na niže” tom je prilikom moglo biti ubijeno tridesetak djece. Uzme li se pri tome u obzir još i velika smrtnost male djece u to vrijeme, u Betlehemu je moglo biti ubijeno najviše 20 do 25 dječaka.
Osim toga, teško je razumjeti ili protumačiti što se podrazumijeva pod riječima ”okolica Betlehema”. I u tom slučaju bi se broj ubijene djece mogao udvostručiti ili utrostručiti, pa bi broj mačem pokošenih dječaka bio od 40 do 60. U 5. stoljeću spominje rimski pisac Makrobije (pisao je oko 400. godine), da je tom prilikom Herod dao ubiti i vlastitoga ”sina”, što je teško za pretpostaviti. Prije bi se moglo raditi o sinu njegovoga sina Antipatera.
Betlehemske dječake je kao mučenike prvi častio lionski biskup Irenej, koji je umro mučeničkom smrću oko 202. godine. Kao liturgijski spomendan mali se mučenici spominju krajem petog stoljeća u jednom kalendaru iz Verone, pa 505. godine u kalendaru iz Kartage (u sjevernoj Africi). Njihove moći (relikvije: tijelo ili dio tijela, njihove odjeće) štuju se u Galiji već u 5. stoljeću. U srednjem vijeku se taj dan obilježavao u školama i samostanima misterijskim igrama i dječjim svečanostima. Sirotišta su često stajala pod zaštitom Nevine dječice.
Carigradski opći crkveni sabor (381. godine) zabranio je ”festum puerorum”, to jest ”svečanost dječice”. Izvorno se ta svečanost slavila kao komedija, koja je možda bila pod utjecajem istočnih ludačkih kraljeva, rimskih saturnalija, ili možda čak keltskog maskiranja u životinje. Tradiciju nije mogla dokinuti ni ta zabrana Carigradskog sabora, ni zabrana sabora u Baselu (1431.–1432. godine), ni onoga u Tridentu, koji je trajao od 1545. do 1563. godine. Blagdan Nevine dječice se na Zapadu najprije slavio u 11. stoljeću u gradu Rouen, i održao se do 18. stoljeća. Od 13. stoljeća, usporedo sa sve omiljelijim svetkovanjem svetoga Nikole kao zaštitnika učenika, proslava blagdana započinjala je već 6. prosinca, tako da je čitavo slavlje trajalo ili do 28. prosinca ili se toga dana završava.
U područjima pod utjecajem reformacije blagdan se ugasio u 16. stoljeću, dok je u katoličkim krajevima takvo svetkovanje prestalo najkasnije za vrijeme prosvjetiteljstva, u 18. stoljeću. Poslije Drugoga vatikanskog sabora (1962. do 1965. godine) pripravljeni su drugi liturgijski tekstovi, a taj dan se slavi i tako da se tada blagoslivljaju djeca.
