„Vi ste oduvijek bili roblje i povijest vaša nalik je na groblje“, odavna je krasnoslovio Vladimir Nazor. Ove je godine, eto, reformatorima među kroatistima u Školi za život šunulo da se čita deset Nazorovih pjesama, neka, lijepo. Nakon što smo donijeli ulazne i izlazne kartice, dijagrame, poredbenu analizu i stilske figure pa raspalili Gibonnija da se odradi i ona kućica „medijska kultura“, djeca su zaključila da smo valjda mi živi spomenik tih mrtvih na čijem grobu „ni pravog križa nema.“

Mi jesmo roblje, Nazor je to dobro primijetio. Mislimo da smo slobodni, a svakodnevno uriniramo po grobovima onih koji su nas nakratko oslobodili, nabacujemo se blatom, kesimo očnjake jedni na druge, radimo da bismo živjeli i pripremamo nove generacije na Školu za preživljavanje. „Oni bi povišicu a imaju preko 7000 kuna, 3 mjeseca godišnjeg i ništa ne rade.“ Uz pokoju nijansu pravopisnog i logičkog horora, posljednjih dana poveći broj internetskih trolova i šačica potkapacitiranih novinara baca spinove jer, nisu oni ludi, hrvatski je narod sastavljen od roblja, ovaca i idiota. Ako ste se našli uvrijeđenima, sjetite se za koga ste od idiota glasovali na posljednjim izborima, ili još bolje – uopće niste izišli. Ti su mi najdraži. Oni razočarani u sustav. „Ionako se ništa neće promijeniti.“ Oni koji će učitelju koji im odgaja i obrazuje djecu prvom prilikom zabiti hrđavu bajunetu u leđa kad MOŽDA dođe u pitanje tjedan praznika. Oni koji rade kao crvi za crkavicu, i umjesto da sad ustanu s učiteljima, odu u Zagreb i naprave potpuni kolaps svega – oni će o svojim pravima šutjeti, a drugima će zavidjeti na borbi. Jer su roblje.

Mnogi su Hrvati, osim što su glupi, ropski nastrojeni i zaboravljivi, usto i krdo. U situaciji štrajka prosvjetnih radnika to bi moglo dovesti do dvojakih rješenja. Glupi ropski nastrojeni članovi krda koji su navikli da im je pastir ovca (pa uvijek nekako izaberu ono najgore ponuđeno zlo) i dalje bleje u prazno. Neki se kriju iza lažnih profila i zableje „protiv“ za malo lošeg krmiva. Problem je što se krdo crnih ovaca, njih 68 000, postavilo u formaciju rimske kornjače. Nema mrdanja. Dokad? Dok pastir/ovca ne popusti. A što on ima žezlo ne čini ga ni boljim ni pametnijim. Štoviše, mahanje tim žezlom pokazuje da je stjeran pred zid i nema dalje.

Ovih je dana posebno zabavno pratiti medije. Čitati o ciframa koje prosječan nastavnik nije vidio ni u matematičkoj zbirci zadataka, kamoli na platnoj listi. Čitati o tri mjeseca godišnjeg dok se djeca valjda sama čuvaju na maturama, dok se svjedodžbe, pohvalnice i matične knjige ispisuju po snazi mudrosti printera, dok se kolovoške sjednice valjda odrađuju s Maldiva. Osim što su jedina skupina o kojoj baš svatko u Hrvatskoj ima mišljenje, kojoj baš svatko gura nos u radno vrijeme i plaću, o kojoj baš svatko zna tko je kompetentan ili ne, to je skupina koja će u maniri „Gdje si bio ’19.“ odlučiti hoće li Hrvati zauvijek biti roblje. Kad bi se ovaj štrajk naprasno prekinuo, odgovorno tvrdim da više ne bi bilo načina da se itko od napaćenih hrvatskih radnika ikad pobuni i zatraži svoja prava.

Ovo je dosad najozbiljniji štrajk, prosvjetari nikad nisu bili konkretniji i kompletniji, misleći pritom i na profesore i na nenastavno osoblje. Svi su oni u istom košu, najpodcjenjeniji kadar javnih službi, ljudi čiji koeficijent nije dovoljan ni za ruganje. A pet dana u tjednu na okupu drže hrvatsku djecu i mladost, hrvatsku budućnost. Dočekuju ih u školi, obrazuju ih, vrednuju njihove rezultate, vode ih u kazališta, muzeje i na izlete, čiste njihove razrede, donose njihove užine, popravljaju njihove grijalice, pale njihove projektore, pripremaju njihove molbe i dokumente, razvijaju njihove potencijale i vrlo često brišu njihove suze iz „vanjskog svijeta“.

Da je u pitanju bila samo neka povišica, spomenutih tristotinjak kuna, prosvjetari bi odavno ušutjeli. Radi se o činjenici da se ne može dopustiti da Vlada pokazuje mišiće te na zahtjev za smanjenjem razlike u koeficijentima učitelja u odnosu na sve ostale javne službe daješ dio kolača svima. Ne radi se, ovco sa žezlom, o tome. Podijelite kolače cijeloj Hrvatskoj, mi ćemo stati iza svih vas! Ali nećete nama dati zagorjeli rub, a sebi i svojim uhljebima čokoladnu tortu! Gotovo je. Čak bi i ona djeca s najviše problema i popravnih ispita iz petog-šestog pokušaja shvatila, a vama se crta i piše tjednima, i dalje ne shvaćate. Ljudi na čelu države pa takve ovce… Svašta.

U zbornici nasuprot meni sjedi profesorica koja mi je predavala. Ima 29 godina radnog staža. Ima nešto više staža nego ja godina života. Povezuje nas to što smo, kao i većina kolega koje nas okružuju, krvarile još na fakultetu i trgale se da budemo najbolje da sutra tko ne bi po stranačkoj vezi zasjeo na mjesto koje smo zaslužile svojim radom. I još nas nešto povezuje – plaća. Na posljednjoj je platnoj listi razlika naših dviju plaća bila 20 kuna. Dvadeset kuna. Dvije kave. Dva sladoleda. Uz mizernu, jedva zamjetnu korist u dodatnom nastavničkom zaduženju na mojoj strani. I to je sve. Toliko više vrijedi život moje profesorice s 29 godina u školi. 20 kuna. A sama je plaća dovoljna taman da ne crkneš.

Samo budala može misliti da će prosvjetari izgubiti. U studijima nacionalnih televizijskih kuća izmjenjuju se pijuni „velikih faca“ koje doma sjede, plaču i brišući balave nosove viču „E vidjet ćeš sad, sad ću dati svima da pokažem da se ima za sve, samo za vas ne!“ Vrte gnjusne laži o povećanju plaća pod ovom ili onom vladom, guraju u prvi plan novinare koji ne znaju iščitati platnu listu, ministre koji ne znaju kako su se jutros obuli i počešljali, stručnjake s nula dana staža provedenih u nastavi. Tu i tamo se dogodi da hrabro pozovu jednog učitelja i jednog sindikalista, obvezno u manjem broju od oporbe, i bace te dvije crne ovce pred vukove da pregovaraju. Ali postoji problem. Pred studijom za te dvije crne ovce navija još 68 000 crnih ovaca. Onih koje su, kako je lijepo rekla profesorica Tamara Šoić, jedina reforma. Nikakvi tableti, nikakvi Loomeni, nikakvi ishodi. Bez nastavnika nema nastavnog procesa. Bez nastavnog procesa nema ni svjedodžbe, ni mature, ni fakulteta. Stvorio se zaostatak i prelomit će se preko leđa djece, kažu neki roditelji, zaboravljajući da i profesori imaju djecu. Koja će sad, u pravoj maniri škole za život, naučiti ključati stan, napraviti užinu i zabaviti se igrom ili čitanjem. I učenjem, bude li tko silno motiviran. Ne bi čovjek rekao, i ratne su generacije uspjele završiti školu. Tada je školarce mučio strašan i objektivan vanjski faktor, a sad ih opstruira vlastita zemlja.

A to neće ići. Mi više nećemo obrazovati buduće profesore koji će nam sutra doći u zbornicu da netko na njihovu stručnost i rad baca šaku blata. Prihvaćajući da nas ima svakakvih, da u svakom žitu ima kukolja, da se ne trudimo jednako. Isto kao što je u pekari jedna ljubazna i jedna neljubazna prodavačica, u taksiju jedan sjajan vozač i jedna kamikaza, na šalteru jedan agilan radnik i jedan potrošač kisika viška. Kako u prosvjeti, tako i svugdje. Ali ako je sad pitanje „kamo s djecom“, očito je nešto jako otišlo kvragu. Možda da ih odvedemo ministrima na čuvanje? Nekomu u „realni sektor“, nekomu od onih glasnih koji ne shvaćaju da oni žive od nas koliko i mi od njih? Da djecu koja su trebala ići u kazalište odvedemo našim zamjenicima zamjenika pomoćnika pomoćnog gradskog županskog ministarskog povjerenika? Za plaće preko 20 000 kuna valjda im neće biti problem pričuvati našu djecu? Pa nije to tako teško, učitelji ionako ništa ne rade i proizvode djecu koja su, kažu oni isti novinari koji ne znaju čitati grafove, najlošiji učenici ikad? A ako postoji objektivan problem s rezultatom, svalimo ga svakako na profesore. Oni, naime, odgajaju i obrazuju djecu od puknuća vodenjaka nadalje, vode računa o njihovim radnim navikama i pišu testove umjesto njih.

Najveći je problem za ovčice sa žezlom to što ovaj štrajk u ogromnoj, njima zastrašujućoj mjeri podržavaju i roditelji i učenici. Da ne govorimo o sindikatima drugih struka koji su hrabro i kolegijalno istupili uime pravde, nadamo se sa što skorijim priključenjem. Država neće propasti ako Vlada prištedi na sebi, na kraju krajeva, mi ih hranimo. Štoviše, uopće nas nije briga kako će korigirati koeficijente i otkud će izmisliti novac. Za sebe imaju, a plaćeni su da rade za narod, pa neka rade. Da su radili kako treba, štrajka ne bi bilo. No ako krenu u rat s učiteljima, mogu si samo izabrati lijes. Njihova je borba početkom štrajka bila nesigurna, a poraz je sad izvjestan. Što više svojih nemuštih pijuna puštaju da govore u medijima, učitelji i javnost koja ih podržava sve su odlučniji u štrajku, kako kaže profesorica  Valjak Ilić „dok ne prođe Brexit ili Turska ne uđe u Europsku uniju“. Da nam Vlada svojim pubertetskim inatom ne opstruira nastavni proces, sad smo mogli kroz tu rečenicu svoje maturante naučiti što je adinaton, ovako ćemo morati preko medija. A o tome što će se napraviti s nadoknadama, maturom, praznicima i upisima na fakultete neka misli onaj tko je kašu zakuhao, opet Vlada. A ako bude naznaka da će se to negativno odraziti na naše učenike, neka se dobro drže za stolice. Khuen Héderváry je iz sabornice izletio udarcem nogom u stražnjicu.



2 KOMENTARI

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime