Povijest rimske Salone, više ili manje, javnosti je dobro poznata. Međutim, malo tko zna da su Rimljani svoj najznačajniji grad s istočne strane Jadrana napravili upravo na mjestu gdje se nalazilo ranije istoimeno naselje.
U novom nastavku rubrike "Ilirija" gost je ravnatelj Muzeja arheoloških spomenika Split, mr.sc. Miroslav Katić. Osim što nas je proveo kroz gradine uz Ilijin potok, na lokaciji Stipetuša, nedaleko od arheološkog lokaliteta Rižinice, posjetili smo Klišku tvrđavu i Svetog Juru na Kozjaku.
Uvjerili smo se u katastrofalno stanje megalitskog bedema na Stipetuši. Kameni blokovi širine nešto manje od dva metra opasno su se nagnuli, te cijelom bedemu prijeti - urušavanje. Ako se to dogodi, nastat će nenadoknadiva šteta.
Odgovore na pitanja - tko su bili Delmati, gdje se nalazila ilirska Salona i tko ju je nastanjivao, je li zaista postojalo "ilirsko kraljevstvo", kako su se prema autohtonim zajednicama odnosili Grci, a kako Iliri, kako čuvamo prapovijesne gradine i gomile i koji je njihov značaj, kao i one na brojna druga pitanja možete pogledati u novom nastavku Ilirije:
U nastavku donosimo ulomak iz znanstvenog članka "Prethistorijske gradine solinskog i kliškog područja" Miroslava Katića:
Jedan od lokaliteta koji će još dugo plijeniti pažnju arheologa je Ilirska Salona, kako ju je nazvao Nenad Cambi prilikom njezine objave. Lokalitet je od ranije poznat pod nazivom Stipetuša, a ostatke monumentalne građevine koja se tamo nalazila objavio je don Frane Bulić, ali se on u svome radu ne osvrće na tamošnje megalitske bedeme. Najvjerojatnije su ruševine ovoga lokaliteta skicirane na karti Salone u djelu Ilyricum Sacrum.
Položaj i okoliš Ilirske Salone
Ilirska Salona je smještena na desnoj obali Ilijina potoka koji izvire iz podnožja Kozjaka u Gornjoj Rupotini i teče prema Jadru. U zimskom razdoblju nabuja i pretvara se u manju rječicu. Na potoku se nalazi nekoliko važnih arheoloških nalazišta: od Crkvina u gornjem toku, preko Trpimirovih Rižinica do Ilirske Salone.
Rimske villae rusticae su na ovome području također gušće raspoređene. Jedna je bila sjeveroistočnije, na lijevoj obali potoka, oko stotinjak metara zračne linije od Stipetuše. Potok, za razliku od rijeke Jadra, nije plavio okoliš, a pružao je mogućnost ribolova i navodnjavanja poljoprivrednoga zemljišta te je nudio idealne uvjete za život.
Utvrđivanje i struktura lokaliteta
Ilirska Salona je smještena na jezičcu zemlje koji se pruža od stare ceste Solin – Klis prema istoku, odnosno prema potoku, i na njoj se uočava ilirska logika utvrđivanja. Naime, s južne je strane velika vododerina, odnosno suhi potok koji s padina Kozjaka sakuplja vodu; s istočne strane je Veliki bunar, jezerasto proširenje na vodotoku Ilijina potoka; a sa sjevera je također potok i kameni kuk koji se pruža u smjeru istok – zapad.
Ovaj je kuk iskorišten u defenzivne svrhe, a megalitskim blokovima bio je utvrđen u gornjem dijelu gdje su mu prirodne defenzivne karakteristike slabije pa su dodatno utvrđene bedemom. Od ovoga je bedema ostalo tek nekoliko kamenih blokova. Na južnoj strani, prema spomenutoj vododerini, bedem radi mali lom u obliku slova L, tako da se donji jugoistočni potez mogao braniti s napravljene istake. Ovi lomovi zamjenjuju kule, koje su statički i konstruktivno zahtjevnije građevine.
Kameni blokovi su grublje obrađeni i velikih su dimenzija, zidani su kao podzidi, a nije očuvan njihov gornji dio koji bi nam otkrio kakav je bio grudobran. Cijeli kompleks se može podijeliti na dva dijela: donji, na kojemu se nalaze ostaci pravilne monumentalne građevine od velikih fino obrađenih blokova, i gornji, gdje se nalazi još jedan fortificirani kut, odnosno terasa koja je u odnosu na donji dio malo uvučena prema sjeverozapadu.
Povezanost s drugim gradinama
Moguće je da se s istočne strane nalazio i jedan od ulaza u gradinu. Smještaj Ilirske Salone u nizini, doduše na prirodno zaštićenom jezičcu, stavlja je u red netipičnih gradina srednjodalmatinskoga područja. Ona je bila slabo zaštićena sa zapadnoga dijela koji je nadvisuje. No, kako smo naveli, Ilirska Salona nije funkcionirala kao samostalan objekt.
Spomenuo sam da se Ilirska Salona, inače teško uočljiva, odlično vidi sa Sutikve. One su međusobno udaljene oko 2 km zračne linije. Očita prostorna povezanost starije gradine – Sutikve – i mlađe, na Ilijinu potoku, sugerira izravniji socijalni i strateški odnos tih naselja.
Keramika, arhitektura i zaključci
Pri budućem istraživanju svakako će se kod ovoga lokaliteta iskristalizirati problem nedostatka grube ilirske keramike ili pak grčkoga helenističkog materijala kojega nalazimo i na Sutikvi i na Klisu. Zašto bi onda ovakav objekt bio bez takvih, makar i površinskih nalaza?
Jedina keramika koju nalazimo je rimska, a ranocarskom razdoblju najvjerojatnije pripada i spomenuta monumentalna arhitektura koju je objavio Bulić. Pitanja se nameću, međutim, sklon sam teoriji da se ovdje ipak radi o Ilirskoj Saloni, kako je već napisao Nenad Cambi.
Na to ukazuje način zidanja velikim neobrađenim blokovima, posebice korištenje prirodnoga kamenog hrpta na sjevernoj strani gradine u defenzivne svrhe i njegovo utvrđivanje velikim kamenim blokovima na sjeverozapadnoj strani gdje je pristup neprijatelju bio lakši, lom južnoga bedema pod pravim kutom u obliku slova L te viziranje i prostorni odnos sa Sutikvom.
Ta upućenost jedne gradine na drugu podudara se i s pluralnim oblikom Salonae, koji upućuje na zaključak da se radi o više Salonâ, a ne samo o jednoj, kako je uočio i pokušao riješiti još Duje Rendić-Miočević. Nenad Cambi pak smatra da se radi o dvije Salone – jednoj koja se nalazila u starom dijelu rimske Salone, i drugoj, Ilirskoj Saloni.
Kako sam već spomenuo, gradina na Sutikvi je izvorno, kao najstarije i najznačajnije naselje ovoga područja, mogla nositi ime Salona, pa bi i nju trebalo promatrati u kontekstu ovoga pluralnog oblika Salonae. Prostor antičke Salone u solinskim Starinama i nalazi koji su tamo otkriveni korespondiraju s vremenom od kraja II. stoljeća prije Krista, kada Salona uz Naronu postaje sve važniji punkt za napredovanje Rima prema dalmatskoj unutrašnjosti.
