„Ovdje ne mogu živjeti kao u Njemačkoj”: Zašto je radnika sve manje, a odlazaka sve više? Ja bih htjela živjeti ovdje, ali ne mogu ovdje živjeti život koji imam u Njemačkoj." Tim riječima započinje svoju priču mlada Splićanka koja, kao i deseci tisuća drugih, živi u dijaspori. Voli svoj grad, svoju obalu, mirise borovine i ribarnicu, ali svakodnevica u Hrvatskoj za nju je preteška. Premale plaće, previsoki troškovi, previše stresa, a premalo poštovanja i sigurnosti. Ona to kaže tiho i iskreno, ali iza te rečenice stoji bujica frustracije koju dijele tisuće Hrvata rasutih diljem Europe i svijeta, javlja TV Dalmacija.
A takvih je sve više. Više od pola milijuna ljudi napustilo je Hrvatsku trbuhom za kruhom. Statistike govore da čak 95 posto zaposlenih u zemlji nije zadovoljno svojim radnim uvjetima. Poslovi se mijenjaju svakih šest mjeseci, otkazi su postali svakodnevica, a osjećaj stabilnosti – relikt prošlosti. Sve to dovodi do ključnog pitanja: zašto u Hrvatskoj više nitko ne želi raditi?
"Ponižavanje mladih ljudi"
"Mladi su razočarani jer smo ih mi izdali", kaže Vesna, majka i baka, koja ne štedi riječi za svoju generaciju. "Djedovi i bake su ih izveli na put, roditelji ih školovali, a onda im je društvo zatvorilo vrata. Danas mladi završe fakultet, govore jezike, sposobni su, ali ovdje ih se ponižava s ponudama od 500 ili 700 eura. I naravno da će otići. Vanjskim radnicima se nudi smještaj, topli obrok i 500 eura, naši s tim ne mogu preživjeti. Kako da mladi čovjek kupi stan? Osnuje obitelj? Rađa djecu? Zato i nema djece. Pola ih je već otišlo, i poručili su nama roditeljima – vi ste zakazali." Vesna ne traži izgovore. Njezine riječi odzvanjaju poput optužnice.
Drugačiji pogled ima Iva, koja temu sagledava iz duhovnog kuta. "Ljudi danas nisu spremni na žrtvu. To je veliki problem. U braku, vjeri, poslu – nitko više ne zna što znači podnijeti. Pogledajte naše djedove i bake, brakove koji su trajali 60 godina. Nije da nije bilo problema, ali bilo je i ljubavi. Moja generacija nije baš voljna zauzeti se. I tu je, po meni, srž problema."
Elica pak ne skriva svoje čuđenje: "Ne razumijem mlade. Neće raditi, a sjede doma i traže od roditelja. Kad sam ja bila mlada, svaka kuna nam je bila važna. Danas čujem da ni 1000 eura nije dovoljno. Promijenili su se kriteriji."
"Mama, kad će ručak?"
Jakov ide još oštrije: "Tko oće radit, ima posla koliko oćeš! Zatvaraju se dućani, ordinacije, a nema tko radit. Djeca su navikla da ih se hrani do pedesete. Zove iz sobe: 'Mama, kad će ručak?'"
A onda se javlja Mia, koja vraća razgovor u realne okvire. "Plaće su male, uvjeti loši. Stranci dobiju stan i topli obrok, a naši rade više za manje. Ljudi nisu zadovoljni. Posebno ne plaćom."
Nekad su ljudi radili u jednoj firmi cijeli radni vijek. Danas, s tolikom nesigurnošću, spremni su napustiti i državu, ne samo posao. Generacija koja odlazi više nije samo mlada – odlaze i obitelji, stručnjaci, zanatlije. A poslodavci, unatoč svemu, ne mogu naći radnike.
Predsjednik Udruženja obrtnika Split, Vilim Bujević, kaže: "Svijet se promijenio, i mi to moramo prihvatiti. Ali naši obrtnici i zanatlije više ne mogu izdržati. Svatko bi platio radnika, ali kad zbrojiš davanja, poreze, doprinose – pitanje je gdje s novcem. Treba rasteretiti gospodarstvo. Fondovi su pomogli, nešto smo digli kvalitetu, ali sad je vrijeme da se sustav olakša, da se potakne proizvodnja i stvaranje dodane vrijednosti. Onda će i plaće porasti."
Posebno ističe opasnost pretjeranog oslanjanja na strane radnike. "Razumijem potrebu, ali moramo paziti. Ako pretjeramo, izgubit ćemo vlastitu radnu snagu. Pogledajte zapad – ne želimo isti scenarij. Ja osobno mislim da bi svi koji ovdje rade trebali znati hrvatski jezik. Nalazimo se u Hrvatskoj. Ne možeš doć u pekaru i ne znat reć kruh."
U nekim sektorima, kaže, plaće su i više nego pristojne. "Znam kolege u turizmu i prijevozu koji mogu dati solidne plaće, ali radnika nema. Ljudi se razočaraju, misle da će im biti bolje, pa odu i na drugi posao. A onda opet ništa. I tako u krug."
Radna mjesta više nisu ono što su nekad bila. A ni radnici više nisu spremni pristati na minimum. Vrijeme kada se posao tražio po svaku cijenu daleko je iza nas. Danas se posao traži sa smislom – i s granicom ispod koje se ne pristaje. Sve dok mladi i dalje budu govorili "volim Split, ali ovdje ne mogu živjeti kao u Njemačkoj", Hrvatska će ostati prazna zemlja s punim oglasima za posao – ali bez onih koji bi ih pročitali.
