Godine 1409. kralj Ladislav Napuljski je prodao Mlečanima sva svoja vladarska prava na Hrvatsku i Dalmaciju te Mlečani uskoro nakon toga počinju trajno zauzimanje istočnojadranske obale. Omiš je, među posljednjima, pao pod mletačku vlast 1444. godine, što je označilo kraj njihova gusarenja na Jadranu.
Prema tome, 15. je stoljeće bilo doba najvećega širenja mletačkoga teritorija, ali je pokazalo i novoga neprijatelja koji će ga stoljećima ugrožavati i smanjivati: Turke.
U našim krajevima pak Turci su osvojili Makarsku, odakle su stalno napadali na Omiš, i dugo obalno područje između Omiša i Neretve.
Zanimljiv je u tome pogledu slučaj Omiša, koji će sa svojom okolicom dugo ostati mletačkom enklavom, otokom u turskom okruženju. Još, naime, od prve polovice 16. stoljeća Turci su zagospodarili obalnim područjem od rijeke Žrnovnice kod Splita pa sve do neretvanskog područja i teritorija Dubrovačke Republike. U takvom je okruženju Omiš sa zonom donje Cetine bio važan mletački posjed i uporište. Visoko nad gradom smještenim između rijeke, mora i litice nalazi se utvrda Starigrad. Nastala možda potkraj srednjega vijeka, ima izuzetnu vrijednost zbog širokoga pogleda prema moru.
Nakon što su 1537. godine Osmanlije osvojile Klis, uskoci su se preselili u Senj. Tu su nastavili voditi borbu protiv Osmanlija i Mletaka.
Bastion je srušen nakon sredine 19. stoljeća, a njegov je oblik danas označen u uličnom pločniku; sam jugoistočni vrh naznačen je i volumenski. Veći mu se ostatak nalazi u privatnom vrtu uz ulicu Fošal, gdje stoji skošena donja zona njegove sjeverne flanke.
