U produkciji Zagrebačkog glumačkog ateljea u suradnji s Teatrom &TD nastala je predstava „Ja koja imam nevinije ruke“, potresna monodrama temeljena na autobiografskim zapisima kultne hrvatske književnice Vesne Parun. Režiju potpisuje Ivan Leo Lemo, produkciju Tatjana Aćimović, a autoricu je sjajno utjelovila glumica Vesna Tominac Matačić, koja je ujedno i idejna začetnica predstave i autorica dramskog predloška. Moramo izraziti žaljenje zbog broja gledatelja i općenito interesa za toliko važno ime hrvatske kulture i književnosti. Oni koji su prisustvovali predstavi nisu krili svoje oduševljenje, glumica Vesna Tominac Matačić triput se vraćala na zaslužen pljesak splitske publike.
Kriška službovanja i namaz gladovanja
Mnogima je poznato da je Vesna Parun najprevođenija hrvatska pjesnikinja. Zaljubljenica u svoj otok Zlarin, prirodu, intimu i ljubav. A ništa joj od navedenoga nije išlo u prilog jer ona je, bez patetike, bila jedna od onih koji su rođeni u krivo vrijeme. Druga moderna u kojoj je Parun djelovala bila je opterećena političkom ispraznošću i teškim mukama s dokidanjem angažirane poezije u službi politike i vladajućih. Kako se Parun nije htjela baviti nametnutim ratovima (Jedino je u činu stvaranja bila sloboda. A to je značilo kreativnost, ljubav), kritika nije štedjela njezine zbirke.
U nadahnutoj izvedbi Vesne Tominac Matačić vidimo Vesnu Parun okruženu svojim dnevničkim zapisima, ranjenu, tužnu i spremnu progovoriti protiv svih koji su njezin život obilježili bespoštednim borbama i mukama. S nostalgijom se prisjećala djetinjih otočkih igara s bratom, njegova ratna nestanka, majčinih žrtava da se školuju, očevih poroka i nemara. „Kriška službovanja i namaz gladovanja“, tako opisuje jednu od potresnih epizoda u kojoj otac zbog nasilna ponašanja gubi posao i ostavlja Vesninu majku u borbi za koricu crnoga kruha za obitelj. Vesna će svoje probleme s muškarcima kroz život vući poput kišobrana koji stalno nosi, poput patrijarhalne slike svijeta koja je natkriljuje i govori – poezija nije ženski posao. Srećom, nije slušala.
Budi blaga njegovu snu
Važan je segment predstave ljubav, ili ono što je od nje ostalo. Vesna kritizira izlizanost hrvatskog pojma ljubavi, u kojemu se jednako voli automobil, domovina i žena, a favorizira izraz i značenje meraka i sevdaha. Početak svoje tužne ljubavne priče koja je trajala dva desetljeća datira u šesnaestu godinu, godinu koju stalno apostrofira kao krah zbog naivne ljubavi, početak vlastita kraja. Prisjeća se zagrebačkog života na rubu zakona, skrivanja partnera u svojoj sobici, pokušaja samoubojstva i njegove poruke da se oženio. Kad se sve zbroji, zbilja je istina da nema ironičnije pjesme od „Ti koja imaš nevinije ruke od mojih“. Biser je to hrvatske poezije u kojemu je lirskom subjektu ukradeno sve: snovi, ljubav, intimnost, majčinstvo i dostojanstvo, a oni koji su sve to oduzeli bivaju netaknuti, čak i glorificirani.
Nevjerojatna je količina zloće i neprihvaćanja koje je za života trpjela Vesna Parun, a sjajno je proročki pogodila da se ni nakon smrti glas neće mnogo dizati u njezinu obranu. Nikada nije bila članica hrvatskih književnih društava jer se nitko nije pretrgao za obranu autonomije autorice koja je htjela pisati ono što je na srcu bilo njoj, a ne na pameti vladajućim elitama. Na minimalističkoj je pozornici hrpa vreća prepunjenih novinskim papirom sjajna metafora za količinu smeća u javnom diskursu kojim se Hrvatska tada hranila, kao i za količinu redaka koje je autorica isplakala na papir, ali kao da nikoga nije bilo briga. Morala se braniti sama, ovo je jedan od poznatijih primjera:
Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor...
Duboko rozočaranje u kulturne institucije nešto je što je, nažalost, pjesnikinju Vesnu Parun pratilo cijeli život. Ova naizgled jednostavna, ali vrlo angažirana, iskrena i emotivna predstava samo je jedan maleni komadić duga i obrane ženi i umjetnici koja je zaslužila mnogo više.
