Romano Malečić je mladić iz Hvara koji je oduševio hrvatsku javnost odlaskom u Tanzaniju, gdje je devet mjeseci živio i pomagao tamošnjoj djeci, kojoj u naslijeđe ostavlja najljepši mogući dar - novu školu.
- Znao san da po završetku srednje ne želim odmah upisivat faks, jer jednostavno nisan bio spreman. Sve mi je to u jednu ruku bilo nezamislivo i smišno, da ja s tek navršenih 18 godina, kad se tek zapravo počinjem definirat i razvijati kao osoba, moram donijet jednu od najvažnijih odluka u svojem životu; “šta upisat” ili u prijevodu “čime se želiš bavit veliku većinu svojeg života?” - kazao nam je Romano kada smo prije sedam mjeseci uspostavili s njime kontakt i čitatelje upoznali s njegovom nevjerojatnom pričom.
"Definitivno jedno veliko iskustvo. Nije me promijenilo u smislu da sam nova osoba, ali neke stvari sada bolje shvaćam"
I uspio je. Mališani su dobili novu školu, a otvorena je zadnji dan prije njegovog odlaska iz Tanzanije. Odlazak nije bio lagan.
- Preteško je bilo. Pogotovo jer je zadnji dan bilo otvaranje škole. Taj dan se vidilo kako se cijeli trud isplatio. Kad sam vidio tu djecu, bilo mi je teško. Navikli smo se jedni na druge, ali želio sam ići kući. Majka me je čekala, svi su me čekali i bilo je vrime - kaže nam Romano.
Rekli su mu da se vrati što prije. Da se odmori malo i da im odmah dođe, ali ne zna hoće li baš biti tako. On je zadovoljan ostvarenim rezultatima.
- Uspio sam ostvariti i više nego što sam zamislio. Tamo sam stigao bez ikakvog plana, nisam znao ni što ću raditi te sam se povezao s lokalnim organizacijama, koje su mi predložile ideju izgradnje škole. Nisam očekivao da će to zaživiti jer sam mislio da je nemoguće skupiti toliku svotu novca. Srećom, sve se posložilo i škola se napravila - priča nam, a otkrio nam je i da je izgradnja škole koštala oko 200.000 kuna.
Zanimalo nas je kako sada nakon nekoliko dana kod kuće gleda na vrijeme provedeno u toj dalekoj afričkoj zemlji.
- Dojmovi mi se još nisu slegli. Bilo je svakako. Postojali su trenuci kad sam htio ići kući. Nekad bih volio Afriku, a nekad bih je proklinjao. Nije bilo lako. Tamo sam bio devet mjeseci i teško mi je opisati kako je bilo. Definitivno jedno veliko iskustvo. Nije me promijenilo u smislu da sam nova osoba, ali neke stvari sada bolje shvaćam - kazuje nam.
"Zatvorilo mi se oko, nos, upalili su mi se krajnici, napuhao mi se trbuh, a dobio sam i bakteriju zbog rane na nozi"
Odlaskom je sigurno samo želio izbjeći bolesti koje su ga nažalost snašle u Africi. I ne samo jedna...
- Nisam imao sreće. Spiza je takva kakva je. Jedu se čisti ugljikohidrati, koji su često prženi. Manjkalo mi je minerala i vitamina, zbog čega mi je počela otpadati kosa. Zatvorilo mi se oko, nos, upalili su mi se krajnici, napuhao mi se trbuh, a dobio sam i bakteriju zbog rane na nozi. Oslabio mi je dosta imunitet i teško sam se privikavao na uvjete. Šest puta sam se otrovao hranom. Ne znam ni sam kako sam se uspio izliječiti. Prvi doktor mi nije dao dobru dijagnozu te sam onda otišao u jednu privatnu bolnicu. Tamo su mi dali neke antiobiotike i tako sam se izvukao. Sada je sve super. Napravio sam sve preglede, gdje je potvrđeno da sam zdrav, a tako se i osjećam - ipak će zadovoljno Romano.
Otkrio nam je nevjerojatne detalje povratka u domovinu.
- Nisam se osjećao da sam u Hrvatskoj, nego samo da nisam u Tanzaniji. Osjećao sam se kao na granici nekog prostora i vremena. Ne znam kako to objasniti. Kada sam došao na aerodrom, nisam odmah htio izići iz aviona jer sam mislio da će me pokrast netko. Kad sam išao na autobus, počeo sam se cjenkat s vozačem za kartu jer se tamo tako za sve radi. Prešlo mi je u naviku. Kad sam stigao u Hvar, osjetio sam da sam doma - ispričao nam je.
Prije i poslije:
"Baš sam se raspao kad sam ih vidio. Cili taj moment je bio emotivan"
Kako se i očekivalo, susret s obitelji je bio pun emocija.
- Mater će konačno moć normalno spavat. Rasplakala se, a otac mi je rekao da nije falio u odgoju. To sam puno puta spomenuo, jer kad sam rekao da idem u Afriku, on me upitao gdje je falio u odgoju. Kada sam se vratio, zagrlio me i rekao da nije falio. Ja sam mislio da ću poslije Afrike moć kontrolirat svoje emocije, ali nije bilo tako. Baš sam se raspao kad sam ih vidio. Cili taj moment je bio emotivan - kazuje nam.
Na kraju nam je otkrio svoje planove. Iako sam kaže da planirati i ne voli baš.
- Sada uskačem svojima koji imaju OPG. Što se tiče budućnosti, planiram upisati fakultet multimedije u Danskoj. Lani me zaustavila korona jer su bila online predavanja. Tamo dobivaš školarinu samo ako radiš, a posla nije bilo i tako ne bih dobivao školarinu. Čekam sada hoće li biti predavanja uživo. Ako budu, upisujem faks. Ako ne budu, onda ću odlučit što ću i gdje - zaključio je Romano.
