Ruska invazija na Ukrajinu je promijenila krvnu sliku svijeta. Kada smo pomislili da je koronavirus najgore što nam se može dogoditi, Vladimir Putin je pokazao po tko zna koji put da je čovjek čovjeku vuk.
Od tog kobnog 24. veljače svijet se solidarizirao s ukrajinskim narodom, koji prolazi kroz jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti. Pogažena su sva temeljna ljudska prava te je sigurno najveća svjetska nepoznanica ishod rata koji je šokirao cjelokupnu svjetsku populaciju.
O svemu ovome smo porazgovarali s izv. prof. dr. sc. Maritom Brčić Kuljiš, splitskom znanstvenicom i profesoricom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Splitu. Ona se bavi filozofijom demokracije, politike, odgoja i pravednosti te nam je dala svoje opsežno viđenje ukrajinsko-ruskog sukoba.
Tjednima se najavljivao upad Rusije u Ukrajinu. Jeste li vi očekivali uistinu da će se Putin odlučiti na taj korak?
- Svi mi pokušavamo racionalizirati vlastite živote i događaje koji nas okružuju, a obzirom da je rat nešto posve iracionalno, najčešće ne želite o njemu razmišljati. Ukrajinci navode kako ih rat nije iznenadio jer je riječ samo o eskalaciji sukoba koji je započeo Majdanskom revolucijom 2014., a gomilanje ruske vojske na granicama s Ukrajinom je bio jasan pokazatelj što se sprema. Vjerujem da nitko nije smatrao da će doći do sukoba ovakvog razmjera odnosno do rata u kojem jedna suverena država vojno napada drugu suverenu državu. Vjerovala sam da se stvari i nesuglasice mogu riješiti diplomacijom. To vam je problem kada duboko vjerujete u ideju sloboda, jednakosti, prava, demokraciju. Sve češće se osjećam kao Europska unija – liberalno demokratski naivna.
Što vam je prvo palo na pamet tog kobnog jutra?
- Šok! A onda i jedna vrsta ljutnje zbog osjećaja nemoći da će nevini ljudi ginuti zbog kvazi-političkih iluzija i raznih interesa. U svakom ratu uvijek postoje ratni profiteri, nekada su to pojedinci, a nekada su to države. Europa godinama radi na procesu demilitarizacije pa je zato i teško shvatiti da u Europi 21. stoljeća imamo rat. Prvu reakciju tog dana sam izrazila na društvenim mrežama: „Može li se ekonomskim sankcijama protiv tenkova; usmenim prijetnjama protiv ubijanja; zagovaranjem mira protiv zagovaranja rata; hashtagovima na FB protiv straha za vlastiti život?“ Naravno da smo svi svjesni da ne može, ali što se zapravo može? Ući u otvoreni rat s Rusijom i povući za sobom čitav svijet? Ostaviti Ukrajinu da se sama bori? Mnogo nas i ne može shvatiti razloge sukoba, a opet se ne možemo sjetiti koliko je svijetu trebalo vremena da shvati zašto se vodio rat i na našem području. Mnogo nas je sigurno ponovno osvijestilo činjenice kakvi su istinski hrvatski branitelji bili u ratu koji se vodio protiv Hrvatske. Početak obrane koji je bio bez oružja, pod embargom, samo srce, ponos i hrabrost. Tu proviri neka nada da David može sam protiv Golijata, ali nemojmo zaboraviti, ni David nije bio potpuno sam.
Kako je moguće da se u demokratskom društvu dogodi jedan ovakav događaj?
- U zdravim demokratskim društvima to i nije moguće, ali je moguće u kvazi-demokracijama. Temeljno pravilo liberalnih demokracija je da one između sebe ne ratuju. Riječ je o liberalnim demokracijama. Međutim, demokracija je vrlo kvarljiva roba jer je i sam Hitler na vlast došao demokratskim putem. Rat u Ukrajini uvelike podsjeća na situaciju s Njemačkom pred početak II. svjetskog rata. Kako znamo iz povijesti, nakon I. svjetskog rata i Versailleskog mirovnog ugovora, Njemačkoj je uvedena demokracija s liberalnim elementima tzv. Weimarska republika koja je vrlo brzo izrodila Hitlera, a on II. svjetski rat. Uzroke II. svjetskog rata su mnogi tražili upravo u tom mirovnom ugovoru koji je bio krajnje nepravedan prema njemačkom narodu. Takva je i Putinova retorika kada kaže kako se pokušava ugroziti ruski narod i njegovi interesi pa onda on ima pravo napasti drugu suverenu državu. Istu argumentaciju koriste i oni koji danas brane Putina, jer su i Amerikanci odnosno NATO saveznici ratovali u Iraku, Afganistanu. Rat, ako nije riječ o obrani života i teritorija, nikada nije opravdan. Optuživati druge i na njih prebacivati odgovornost za učinjena zlodjela je stvar političkog primitivizma i nesposobnosti.
Jesmo li imali krivu percepciju o ruskoj demokraciji? Postoji li uopće ona u ikakvom obliku tamo?
- Mislim da ste upotrijebili odličan termin – ruska demokracija. Slušala sam nedavno intervju s Putinovim ideologom Aleksandrom Duginom koji je rekao da postoji, u duhu postmoderne, ruska istina. Možda i postoji, ali, ako već govori u duhu postmoderne, onda je trebao naučiti i da postmoderna istina ne smije ići na štetu nečije druge istine jer se onda pretvara u veliki narativ što je protivno postmodernoj ideji. Sloboda ni u postmodernoj nije shvaćena kao samovolja, bilo jednog pojedinca, bilo pak naroda. Kada je riječ o demokraciji ona je možda i mogla biti ruska, isto kao što se američka i europska demokracija razlikuju iako su im temeljne vrijednosti zajedničke. Kada je Putin došao na vlast i krenuo u rušenje oligarha, barem je tako obećavao, počelo je ekonomsko, gospodarsko i političko jačanje Rusije. Obzirom da nikada nisam bila za unipolaran svijet, i ja samo prije više od 15 godina u Putinu vidjela osobu koja možda može vratiti balans na svjetsku političku scenu. Međutim, takve su se ideje raspršile kao sapunica jer se vrlo brzo razotkrilo kako Putin nije dokinuo ni oligrahe niti je demokratizirao društvo. U Rusiji je nastavila vladati kleptokracija, a na vrhu oligarhijske piramide stoji sam Putin. Godinama se radilo na kultu ličnosti, prešutno prihvaćalo autokratsku vladavinu, a 2006. godine je u Moskvi osnovan i Institut za manipulaciju. Kada je na vlasti jedan čovjek – malo predsjednik pa malo premijer – preko 20 godina (bez obzira što je Medvedev bio marioneta jedno vrijeme) ne može se govoriti ni o kakvom obliku demokracije osim kvazi-demokracije. Kvazi-demokracija vrlo lako može skliznuti u tiraniju. Ruski narod je talac jednog čovjeka i njegove oligarhijske strukture. Na zadnjim izborima, Putin je premoćno pobijedio, promijenio Ustav na način da su mu izbrisani svi dosadašnji mandati pa mu je otvoren put da Rusijom vlada do 2036.
Stalno se pretpostavlja kako će sami Rusi srušiti Putina, međutim, ja se tome ne nadam. Da bi demokracija mogla funkcionirati, ona mora biti ostvarena kroz narod, dok tome nije tako, autokratski vladari će vladati. Moć naroda je i strašno velika i strašno mala. Nikada je ne treba podcjenjivati, ali i ne treba previše očekivati od nje pogotovo u ovakvim situacijama u kojima je glavni neprijatelj naroda unutarnji. Činjenica je da su Rusi pod vladavinom Putina ipak počeli bolje živjeti odnosno da im se standard poboljšao, a dobro su bili pozicionirani i na međunarodnoj razini pa je iz tog razloga narodu vrlo teško osvijestiti tko im je stvarna opasnost. To je više puta povijest pokazala. Međutim, i ova situacija, dolazi nam svima kao naknadna pamet, upozorava na veliki problem s tzv. politikom popuštanja. Politika popuštanja funkcionira zbog različitih interesa, pragmatizma i kratkoročnih političkih ciljeva, odnosno kada u društvo primate osobu koja uopće ne poštuje pravila ponašanja koja, manje ili više, poštuju ostali članovi. Mislim da je prvakinja u politici popuštanja Europska unija. Europska unija je stalno, prvenstveno zbog ekonomskih interesa, popuštala Rusiji i ponašala se prema Rusiji kao da na vlasti nije autoritarni vladar koji, radi svoje moći, poništava sve vrijednosti oko kojih se EU okupila. Ovo je zato veliki test za EU.
Činjenica je da se vrlo uspješno homogenzirala i postigla jednoglasni stav po pitanju sankcija prema Rusiji. Međutim, pitanje je koliko će dugo trajati ta homogenost obzirom na posljedice koje će imati sankcije, inflacija i ovisnost ključnih država članica EU o ruskom plinu. Istini za volju, dugoročno rješenje također nije da se iz jedne ovisnosti prijeđe u drugu ovisnost. Suverenost država pa tako i nadnacionalnih zajednica se zasniva i na energetskoj neovisnosti, a već sada postaje jasno kako će i Amerikanci i Kinezi izvući najviše koristi iz ovog rata.
Tim potezom narušena su mnoga ljudska prava. Koje je po Vama najviše povrijeđeno?
- Rat ovakvog tipa dokida svaki oblik ljudskosti unatoč svim konvencijama i dogovorima. Nema ljudskog prava koje nije pregaženo. U ratu pravila i inače nema, a ovdje je riječ o ratu koji u podlozi skriva genocidne namjere jer se bombardiraju humanitarni koridori, bolnice, stambene zgrade. U Ukrajini je na snazi općenarodna mobilizacija. Vidjeli smo kako su Ukrajinci dopustili i civilima pravo na korištenje oružja što je zbilja presedan i zapravo čin očaja. Jednom kada uzmete oružje više niste civilna žrtva, a civilna žrtva ima drugačiji status nego vojna žrtva, ali ipak je žrtva. Ja često puta svoje studente na predavanjima znam upitati: „Za koga biste žrtvovali svoj život?“ Odgovor je u najvećem broju slučajeva za obitelj. Gledajući malo širu sliku vaša nacija (natio-rod) je vaša obitelj pa se tu i krije spremnost da se žrtvujete i poginete za tu ideju. Ipak, neshvatljivo je da netko u 21. stoljeću poseže za paradigmama koje su trebale ostati duboko zakopane u 20. stoljeću.
Bez obzira kako ovo završilo, Ukrajina više nikada neće biti ista. Što mislite s filozofskog stajališta, hoće li nakon ovakvog otpora narod biti slabiji ili jači?
- Otpor naroda neće oslabiti pogotovo iz razloga što Putin šalje poruke kojima negira ukrajinski identitet, ukrajinski jezik, nešto vrlo slično što je radio Milošević sa svojom huškačkom politikom za vrijeme Domovinskog rata. Ne smijemo zaboraviti da se u Ukrajini za vrijeme Staljina dogodio jedan od najgorih genocida svih vremena tzv. gladomor od kojeg je umrlo oko 10 milijuna ljudi, najviše Ukrajinaca. Ukrajinci će se boriti bez obzira na žrtve koje su već sada strahovite, a jasno je da se Putin ne namjerava zaustaviti. Postoji naravno i bojazan da se rat može proširiti i na druge zemlje pa čak i na naše područje jer vidimo da se stvara psihoza koja nije posve neopravdana jer poznata je ona stara 'veži konja gdje ti gazda kaže'. Mi smo iz povijesti dobro naučili tko kome uz nogu sjedi.
Međutim, svaki rat mora završiti pa će završiti i ovaj. Pretpostavljam da će rat u Ukrajini završiti sporazumom tipa Daytonski sporazum i to iz minimalno dva razloga. Prvi je da Putin odnosno Rusija ne mogu natrag. Rat je jedino što je Rusima trenutačno preostalo. Ratom hrane homogenost naroda i osiguravaju socijalni mir, a vrlo slično kao i Hitler u II. svjetskom ratu, svu će proizvodnju i industriju staviti u službu ratovanja. Rusija će stoga rat u Ukrajini dovesti do te razine uništavanja da će sporazum biti jedino rješenje. Drugi razlog je što će i Europska unija, odnosno Zapad u jednom trenutku političkim strukturama Ukrajine predložiti potpisivanje sporazuma kao najbolje rješenje. Dugotrajni sukob na granicama Europske unije uvelike šteti državama članicama pa će se ići u tom smjeru. Pregovori koji se trenutačno vode su zabava za javnost, a da bi se eto pokazala dobra volja. Dok se u pregovore ne uključe ključni igrači, mira neće biti, a dok mira nema, stradavaju nevini ljudi.
Već je krenuo najveći izbjeglički val nakon 2. svjetskog rata. Kako gledate na to Vi osobno?
- Kada sam čitajući djela filozofkinje Hannah Arendt, koja je i sama bila izbjeglica za vrijeme II. svjetskog rata, naišla na njenu poznatu rečenicu da će 21. stoljeće biti stoljeće izbjeglica prvenstveno sam smatrala da će riječ biti o migrantima, klimatskim izbjeglicama te izbjeglicama koji nam dolaze iz nesigurnih i nestabilnih područja Bliskog istoka. Nisam očekivala da će zbog ratnih događanja izbjeglice postati Europljani. To je nama poruka i pouka. Svi smo potencijalno izbjeglice. Svi! Ovo je drugi najveći izbjeglički val nakon II. svjetskog rata, prvi je bio 2015/2016 godine zbog rata u Siriji. Sirija je prije rata imala oko 22 milijuna stanovnika, a izbjeglo ih je preko 6,6 milijuna. Ukrajina ima preko 40 milijuna stanovnika i pitanje je koliko će ljudi napustiti državu i potražiti utočište i sigurnost u drugim EU državama. Već se govori o više od 2 milijuna ljudi, a najviše djece. Izbjeglice su najranjivija skupina ljudi i tu po meni ne bi smjelo biti ni premišljanja ni kalkuliranja osim spremnosti da se ljudima u potrebi pomogne.
Kako je na val reagirala Hrvatska, ali i Europa?
- Mislim da je Europska unija, pa samim time i Hrvatska reagirala vrlo dobro odnosno onako kako treba reagirati u kriznim situacijama. Osim na političkoj razini, koja je naravno ključna, u ovakvim situacijama je vrlo važno i raspoloženje u društvu. Ljudi su se vrlo brzo solidarizirali i spremni su pomoći. Europa otvorenih granica. Po meni je to najbolje, ali i jedino što se u ovakvim situacijama može učiniti.
Trebamo li omogućiti potpuno uključenje ukrajinskih izbjeglica u hrvatski sustav, bez ikakvih posebnih zahtjeva?
- Svakako, integracija je ključna jer nakon svih patnji i nesreće, potrebna im je pomoć, stabilnost i osjećaj sigurnosti. Odluka Europske unije kojom se omogućava Ukrajincima ista prava kao i ostalim građanima Europske unije i to na rok od tri godine je najmanje što se moglo napraviti. Vjerujem da će Hrvatska slijediti taj put i nastaviti biti solidarna s Ukrajincima.
Vaša poruka...
- Unatoč sankcijama velikog dijela svijeta, ovdje se pokazuje koliko su međunarodne strukture, a pogotovo Ujedinjeni narodi, zapravo nemoćne. Mislim da će ovaj rat dovesti do dubokih promjena na globalnoj sceni, da će se određeni ideološki koncepti resetirati, a veliki broj država duboko analizirati svoju poziciju u tim novim okolnostima. Krenula je militarizacija država članica Europske unije. Kažu da je ovo rat Putina protiv Zapada. Taj je Zapad, bez obzira na sve velike i duboke nedostatke, manjkavosti i slabosti, još uvijek mjesto kojem ljudi iz čitavog svijeta teže. Bilo da je riječ o izbjeglici, migrantu, poslovnom čovjeku, znanstveniku odnosno svakom čovjeku koji svoj život želi izgraditi u prostoru slobode i jednakosti. Rusija je ovim ratom pokazala da se vrijednostima Zapada nikada nije ni približila. Rat koji pokreće najveća država svijeta s ciljem da bi dokazala svoju moć, da bi upozorila na svoju snagu, da bi svijetu pokazala što može ako hoće. Drži čitav svijet na nišanu jer je nuklearna sila i time svijetu prijeti. Međutim, svaka sila za vremena. Što god mislili o ovom ratu, koga god optuživali ili branili, vjerujem da se možemo složiti oko toga da bi se u 21. stoljeću uspjeh jedne države trebao procjenjivati na temelju gospodarskog rasta, poštivanja ljudskih prava, uspjeha u inovacijama, tehnologiji, u povezanosti s drugim državama, a ne u vojnoj sili i prijetnji. Vojna sila je stvar prošlih vremena, a Rusi su se odlučili vratiti u ta prošla vremena. Nadam se i vjerujem da neće za sobom povući čitav svijet.