Mačkare u Sutini imaju posebno mjesto, a kako i ne bi kad imaju tradiciju dugu tri stoljeća te su proglašene nematerijalnim kulturnim dobrom. Uz sutinske mačkare, nematerijalnim kulturnim dobrom proglašene su i one neorićke.
Mačkare su u Sutini krenule, a po okolnim selima idu cijela tri dana - do pokladnog utorka.
Svi koji imaju priliku vidjeti ove jedinstvene mačkare, mogu uživati u autohtonim narodnim pjesmama Dalmatinske zagore (rera, ojkavica, pisma u ravno), stoljetnim nošnjama, tradicionalnim instrumentima Zagore, specifičnom klicanju mačkara obitelji koja ih dariva, njihovoj hijerarhiji, ali i barjaku te nakićenoj.
Mačkarama se u Sutini slavi odlazak osmanlijskog osvajača s ovih područja, što je razlog pojedinim ulogama mačkara iz tog razdoblja, a mačkarsku povorku čine isključivo muškarci.
Ono zbog čega su mačkare zaštićene i što plijeni uzdahe brojnih gostiju i turista su BARJAK I NAKIĆENA.
Barjak je otesano, osušeno drvo jablana koje se mjesecima priprema da bi teret nakićenih i težinu jablanova drveta barjaktari mogli što lakše podnijeti. Na vrhu barjaka se vijori hrvatska trobojnica. Visina barjaka se kreće oko deset metara. Nakićena je pak dar mačkarama koju izrađuju mlade cure pred udaju te ih daruju momcima barjaktarima.
Što će se naći na nakićenoj ovisilo je o bogatstvu obitelji, a nekada su to svojim kćerima mogle priuštiti samo bogatije kuće. Evo od čega se sastoji nakićena: niz suhih smokava, rogača, kolača, oraha posloženih na četiri konopca sa jabukama i narančama uz papire šarenih boja. Stavljale su se još i suknene čarape, duvan, komad sukna, a u novije vrijeme i ručnici.
U tri dana obilaska okolnih sela mačkare se susreću s njihovim mačkarama, a barjaktari pred oduševljenim mnoštvom odmjeravaju snage s barjacima prepunim nakićenih.
Mačkarsku povorku čine: did, babe, barjaktari, diverovi, neviste, svati, vezir i cigani.
Uloga dida je da vodi povorku mačkara u susjedna sela te daje uvodnu riječ.
Na začelju kolone su cigani koji nemaju ista prava kao ostali, ali zato uveseljavaju okupljeno stanovništvo svojim smicalicama i maskama. Vezir ide ispred povorke i provjerava tko je otvorio kuću uz ugošćavanje mačkara.
Glavni did pozdravlja domaćina, a potom glavna baba nazdravlja domaćinu veličajući njegove darove (vino, uštipci, pečenica, slane srdele, kruv ispod peke, fritule), a sve uz zajedničku pismu mačkara.
Na odlasku did zahvaljuje domaćinu uz pismu mačkara "Izdri dide ope velju, goni nam ga prijatelju!"
Ponavlja se to ispred svake kuće, a mijenja se ukoliko je domaćin dokazao da ima lipu seku. Lipa seka je cura za udaju i ona mačkare dariva nakićenom. Mačkare se zahvaljuju curi pjesmom "Hvala tebi seko lipa, na tvom daru poštenome i obrazu rumenome."
Mačkare nisu samo raznonoda, već i zahtjevna čast i obveza. Selo treba predstaviti u najboljem svjetlu, kako domaćinima, tako i ostalim brojnim znatiželjnim posjetiteljima, gostima i turistima.
Bez obzira na sve lošije ekonomske prilike i sve ostalo što mori stanovništvo, na dočeku mačkara se ne štedi - ni truda ni sredstava.
