- Nekoliko smo dana proveli stoga u Biserovoj ulici, razgovarali s tamošnjim stanarima, te fotografirali. A u njoj smo doznali priče iz splitske povijesti, to došli do privatnih arhiva s fotografijama njihovih aktera, te njihovih predaka. Te doznali itekakvih zanimljivosti.
S malenog trga u Biserovoj ulici stoga smo se zaputili u dvor koji se nalazi na broju 3. I u njoj pronašli izuzetne sugovornike. To su Milena Torlak, rođena Kovačić, i njezin sin Goran, koji je ovdje odrastao, dok se nije oženio Sandrom i promijenio boravište. Dakako,stigla su i djeca, sin Marin i kćerka Antonela.
– Mi smo ovdje svakodnevno – kaže nam Goran Torlak, koji je taman s majkom Milenom evocirao uspomene iz djetinjstva.
Uz pokojnog oca Ivana, Goran se još sjeća i djeda Milana, oca mame Milene. Djed Milan Kovačić bio je težak koji je svakodnevno išao u svoja polja na istoku grada. Jer, u Velom Varošu, gdje se nalazi Biserova ulica (nedaleko od zgrade Hrvatskog narodnog kazališta), mahom su bili težaci, dok su ribari bili na Matejušci, te u Penićevoj i Borćićevoj ulici.
– Dida Milan je bija posljednji splitski težak. On je u polju bija sve dok nije umra. Polja su bila na Dragovodama i na Mejašima, gdje je sada crkva. Na Dragovodama su bila ispod Visoke, to je tamo gdje je Elektrodalmacija i Vodovod.
– Pa, od pravih Splićana, još ima Reića – u razgovoru je i Milena Torak. Te dodaje:
– I to je to, što se tiče pravih splitskih obitelji. Inače, ovdje od starih familija nije bija više nitko. Bija je pokojni pradida Ante, ima je sinove Duju, Marina i Vinka Kovačića, on je od moga oca strica,te dvije kćeri, Nikolinu i Rožu. U davna vremena su svi ulazili od Kovačićeve ulice – sjeća se gospođa Milena.
– Ali, pogledajte mi dida Milana, na ovim fotografiijama. Na jednoj je dok je išao u kovača Bašića, iza realke, jer ovdje iza je prije bila kovačija, bio je tu kovač Bašić – pokazuje nam crno bijele fotografije, koji su, kažu i Goran i njegova mama, pravi dokumenti.
Naročito što se sve odvijalo u Biserovoj ulici, u kojoj je prije bilo pravog života, a odavde su starosjedioci mahom odselili, dok su prostori, također mahom, uglavnom pretvoreni i apartmane i hostele. Jer, i u Biserovoj ulici uglavnom se ponavlja splitska, i ne samo splitska priča – 'ajmo živit od turizma i ugostiteljstva, industrije ionako nema, a pomoraca je sve manje'.
'Mi smo bili Kovačić Pavline'
– Davnih godina ovdje je bio vrt, a nama je ulaz bio iz Kovačića ulice. A i prezime je Kovačić, od pokojnog dide – kazuje nam Goran Torlak, a njegova mama Milena dodaje:
– Mi smo bili Kovačić Pavline, to je zato jer smo mi rođeni u Palminu ulicu, a došli smo živit u Biserovu ulicu. Zato smo bili Pavlinovi…
– Druge familije su imale polja di je bivša Jugoplastika bila, tu su imali polja – dodaje joj sin Goran:
– A mi smo polja imali na Mejašima, i još smo imali ispod Kamena, tamo još imamo jednu zemlju. Tu se samo kosila trava za konja. To je još naše, Kosila se tu trava za konja, i koze je baka tu držala, i pas je uvik tu bija – kazuje nam Goran i pokazuje fotografiju na kojoj sa didom Milanom Kovačićem 1982. iz Varoša idu put polja na Visokoj. Te dodaje:
– Što se tiče pravih Splićana, u Biserovoj ulici nema više nitko. Od starih prezimena tu su još bile Lokice, a jedan od njih je bio bačvar. Većina ostalih su bili težaci.
Kuća u Biserovoj ulici je adaptirana 1970. na 1971. godinu. Milena Torlak prisjeća se kako je prije Biserova ulica bila puna života.
– Tonči Kolombatović je imao brijačnicu u Varoši, išao bi po kućama i brijao. On je radio i u Toplicama, svaki dan je dolazio kod nas, bio rođendan ili neka druga fešta. Otišao bi u 'Mate Jere', kupija bi porciju tripica, i onda bi marendali, to je tada bija đir. E, onda smo živili, eeee… – kazuje nam Milena Torlak.
– A ovo je Šime Reić, on je bio zvonar u crkvi svetoga Križa, a otac mu je bio picaferaj, šta je palija ferale. Sa dva pasa, dolazio bi kod nas – sjeća se Goran Torlak. S tko je ovo?pitamo za čovjeka na još jednoj jednoj crno-bijeloj fotografiji.
– Branko Kovačić mi je polubrat. Jer, dida se, kad je moja baba File umrla, ponovno oženija, i onda je u braku dobio Branka i kćer. A njega su 1944. godine zaklali četnici u Grahovu, tamo je uklesano i njegovo ime. U Zrinsko-frankopanskoj je imao ploču, a onda je i početkom devedesetih skinuta. Mnogo toga se tada razrušilo, a mnogo se u ovim vremenima izgradilo za boljitak Splita i Hrvatske. Šta se ovo radi? Sve ruše, a ništa se ne gradi! Ja sam Hrvatica, i volim svoju Hrvatsku, ali došlo je da moramo obisit pločicu pedigrea, i govoriti: 'Ja sam Hrvat, ja sam Hrvatica'. Ja sam ka dite išla u Rivu autobusom na dva kata, i tak sve do polja, autobusom. I onda sam sa svojim ocem u polju tukla nosom u zemlju, a šta sam dobila? Trebala sam dobit stan, došao je nesretni rat, a ja ništa nisam dobila. Jedino, šta imam ovo kuće ovdje. Dvi iljade kuna penzije sam dobila… – kazuje Milena Torlak, a njezin sin Goran će:
'Samo da ne zjape prazni dvori..'
– Što ćemo, mama, sada o tome, kad promijenit ništa ne možemo. Sada nam je bitno samo da ostane i ovo malo ljudi u Biserovoj, da ne zjape prazni dvori kao onaj predivavni na adresi Biserova 12, a predivnom kućom. Jer, srećom, tu je u blizini i crkva Sv. Križa, pa se nadam da neće baš sve zamrijeti.
Kao ni ona, posljednja živa česma ispod crkve Sv. Križa, ispod koje svakog ljeta rade fešte, pa čak i koncerti, te se nadamo da će tako biti i ubuduće – kazuje nam za kraj naše reportaže Goran Torlak.
