Kao i svaki nadobudni mladi profesor, sto sam puta ponovila kao mantru – radim najljepši posao na svijetu. Romantiziram učenike, oni su moji književni junaci, djeca su hodajući biseri, potencijal, mlade nade, blistava budućnost naše napaćene zemlje... Još utopistički vjerujem u to, ali potpuno svjesna da će tu blistavu budućnost morati izvesti ona manjina koja u tišini radi svoj posao, a najčešće i tuđi.
Polupošteno
Počeli smo s online nastavom. Kao da nije dosta cjelodnevnog buljenja u ekrane s vlastitom djecom i učenicima, noću rado prelistam nastavničke grupe na Facebooku. Kolege već danima velikodušno dijele svoje materijale, pomažu s radom u novim alatima, uskaču savjetima i riječju utjehe, kad ona već zakazuje na višim instancama. Bodrimo one koji rade pod napuklim krovovima u Zagrebu. Rade kao da se ništa nije dogodilo. Moraju. Nitko im nije drugačije rekao.
Nije svako zlo za zlo – informatički smo se opismenili. Trudimo se imati uredne, inovativne i korisne materijale. Pokušavamo (netko više, a netko manje uspješno, kao i sve u životu) svojim učenicima stvoriti privid normale u ovim nenormalnim vremenima. Smijemo poslati WhatsApp poruku ohrabrenja i emotikon sa srcima, nitko sad neće zamjeriti. Što točno radimo – to se ne može sumirati.
Trpamo svoju živu riječ i radni entuzijazam u Yammere, Kahoote, Google Classroom, Power Point prezentacije, snimamo glasovne poruke, šaljemo linkove, pregledavamo zadaće zbog kojih nam mobitel zvoni između 25 i 400 puta dnevno. Na raspolaganju smo uvijek osim kad spavamo. I sve je to u redu. Dok čistači i dalje saniraju naš otpad, proizvođači i prodavači osiguravaju hranu, policajci održavaju red, medicinari ulažu nadljudske napore da broj oboljelih ne eksplodira u broj pokojnih, ni na kraj mi pameti nije žaliti se na posao od kojeg me povremeno zabole oči i vrat, a sad ga smijem odrađivati i u pidžami, u gradu u kojem se krovovi trenutačno ne pokrivaju najlonom.
Žalim se jer i ovaj hvalevrijedan pokušaj spašavanja nastavne godine otkriva brojne manjkavosti, i naše i učeničke. Možda je i najveći kamen spoticanja na koji su mnogi od nas alergični od vrtićkih dana kultura prepisivanja, plagiranja, varanja, kompiliranja. Ako u savršeno-nesavršenom virtualnom svijetu na trenutak pretpostavimo da učitelji učenicima šalju korisne materijale s uputama te jamče pomoć svima kojima zatreba, sljedeća je pretpostavka da će učenici te zadatke uspješno odraditi. Ili da se bolje izrazim – pošteno. Ako se uspjeh već nes(p)retno vrednuje od 1 do 5, šteta što ne postoji skala poštenja. Pošteno-nepošteno. Antonim. Međutim, živimo u kulturi stupnjevitih antonima. Nabacat ću samo neke komentare koje sam čula, vidjela, doživjela.
Varamo, ali i drugi varaju! – Znamo da varaju. Ništa nova
1. – Nisam baš skroz prepisao! Nešto malo sam posudio od kolege.
- Posudio? A kako mu misliš vratiti?
- Ma znate što sam mislio. On meni hrvatski, ja njemu biologiju.
- Dakle, objašnjavate si?
- Ne, prepišemo od onoga koji zna i isto tako damo njemu svoje za drugi predmet. To se zove prijateljstvo.
- Možda i organizirani kriminal u nastajanju.
- He-he.
2. Ako ne daš da prepišemo, onda si pi***. Ja bih tebi dala (no pun intended).
3. - Kakav si ti to prijatelj ako ne daš da prepišem?!
- Objasnit ću ti, ne možeš prepisati, što ako nas uhvati?
- Ja ću reći da sam ja! (neće)
4. - Profesori ništa ne rade, oni sad pošalju dvije prezentacije i odmaraju se cijeli tjedan, ne'š ti posla!
5. - Profesori nam zadaju previše zadataka! Pa tko to sve može stići, 15 predmeta pa svatko još traži domaći...
6. Svjesna sam da oni prepisuju. Suptilno im ukažem na to u bilješci u dnevniku.
7. Svjestan sam da oni prepisuju. Ali neću trošiti svoje živce na to, njima će se kasnije obiti o glavu, ne meni (sve dok ne dođu rezultati mature, tada ne možete pozvati sve učenike na evaluaciju rezultata, profesori moraju pojesti njihova AKA svoja... ostvarenja).
8. Svjesna sam da oni prepisuju. To ti je uvijek tako. Uopće se više ne opterećujem.
Polovične sankcije kao odraz neznanja
I tu možda treba stati. Na kapitulaciji. Na trenutku gdje je sustav toliko zagušen sitnim prevarantima koji će izrasti u velike imbecile. Na trenutku kad dopuštamo osnovnoškolcima i srednjoškolcima, djeci za koju smo svi mi odgovorni, da rastu u svijetu pod postulatom „snađi se, druže“. Svijetu u kojem cilj opravdava svako sredstvo. Neki lamataju rukama kao Don Quijote na vjetrenjače, pokušavaju im ukazati koliko je to rubno moralno, neisplativo, glupo. Drugi žmire, štede živce. Vjerujem da je kratkoročno tako lakše. A onda sutra kad dođu s lažnim diplomama, kad se zapošljavaju preko stranačkih iskaznica, ujaka i stričeva, kad sudjeluju u stvaranju zemlje koja je sve starija, sa sve većim odljevom mozgova, sve beznadnija i siromašnija – onda se mi ljutimo na njih i čudimo kao pura dreku. A mi smo ih proizveli. I prilagodili se dreku.
Možda im poslodavci ne budu htjeli poluradnika. Poluproizvod. Možda će imati tu sreću da će im poslodavac biti jedan od onih odgovornih koji svaki dan odradi „izlaznu karticu“. Doći će na radno mjesto, provjeriti ponaša li se radnik dolično i radi li kvalitetno. Uhvatit će ga na kavici i Instagramu tijekom radnog vremena. To su oni učenici kojima je sad, kad nema treninga, škole jezika, plesa i kava najednom sve naporno. Samo zato što su vjerojatno nespretno poslagali raspored i poluozbiljno shvatili situaciju. Kad ga poslodavac uhvati, reći će: „Mislio sam da nećete danas ocjenjivati! Radio bih da sam znao da ćete doći! Obično ocjenjujete desetog u mjesecu!“ Dobit će otkaz, nitko nije nezamjenjiv. Onda će plakati i proklinjati onu kučku iz hrvatskog i idiota iz likovnog koji su im nekad davno zažmirili na nenapisanu zadaću ili pustili plagijat kroz prste bez treptaja. Poluozbiljno.
Ozbiljno je
A vraški je ozbiljno i netko to mora reći. To što nam još nije rečeno što ćemo i kako dalje ne znači da nije ozbiljno. Država će se nakon, nadamo se, uspješne borbe protiv virusa opasno boriti protiv nikad veće nezaposlenosti, siromaštva i beznađa. Sad je situacija kad treba biti junak. Odraditi svoj posao časno, stisnuti zube, zaboraviti izgovore. Već sutra neki od naših poluheroja otići će na ozbiljne fakultete. Vidjet će da posao fakultetskih profesora nisu naši tjelesni i duševni jadi, bolesti, trudnoće, sljepoće, kolica, razvodi, smrti. Postat će broj. Profesori često neće znati komu ispravljaju ispit. Jer naša će djeca postati samo matični u uglu indeksa. Tako to ide u ozbiljnom svijetu odraslih.
Danas je vrijeme da nešto napravimo. Danas je vrijeme da svim svojim prekrasnim, poštenim i vrijednim učenicima kažemo koliko ih volimo i cijenimo. Da izrazimo podršku roditeljima koji su im usadili radne navike i moral. Da opomenemo one koji su zalutali. Da uhvatimo za virtualna ramena one koji skreću s pravog puta. Da ih opržimo jezikom dok još možemo, dok ih stvarni svijet ne spali. Jer ako nastavimo škiljeći propuštati poluplagijate i poluodrađene zadatke uz poluvolju da se na njima radi, dobit ćemo poluproizvode. Onu kulturu koja više ne zna sama sastaviti ni vlastiti šalabahter. Kulturu koja na maturu donosi kameru u kemijskoj olovci, kulturu koja pod kosom skriva bubicu u uhu, kulturu koja mobitel odlaže među noge i fotografira testove koje je netko mukotrpno sastavljao da vrednuje njegov rad i napredak. Kulturu koja svoje informacijske sposobnosti u kreativnim zadacima pokazuje prepisujući s Wikipedije. Kulturu koja proizvodi polupismene poludebile koji bi i majku svoju plagirali, ali toliko je sposobna da bi je vjerojatno tražila pod „keva“ ili „mother“.
