Podgrađe, na krajnjem istoku nekadašnje Poljičke knežije, stoljećima je živjelo svoj ritam, odvojeno od užurbanog svijeta. Tek s dolaskom autoceste ono najskrovitije bogatstvo, prašuma Šćadin, ucrtalo se na šire karte. No njezina se priča rađala mnogo prije asfalta: hrast medunac i bijeli grab ovdje su starili pod budnim okom ljudi koji su šumu čuvali — doslovno — kao život. „Rezale su se grane, a ne stabla; zdrav dub ne diraš bez razloga,“ prisjeća se Tonči Jerčić, naš domaćin i vodič. „Kad je trebalo grede za kuću, išlo se s lugarom. Mjera je bila zakon.“
Prošli vikend boravili smo u Šćadinu i sunčan dan proveli u društvu Tonča Jerčića. Iako smo s njim ondje bili više puta, tek smo ovoga puta napokon vidjeli kako izgleda rijetka gljiva — igličasti resičar. Onaj trenutak tišine pod krošnjama, kad bijele resice izrone iz sjene starog panja, bio je poput šumskog rukovanja: diskretno, ali nezaboravno.
Šuma koja je starila uz čovjeka
Šćadin nije „netaknut“ u romantičnom smislu — on je poluprašuma nastala iz dugog suživota ljudi i stabala. Podgrajska jut, kamenom ograđen plato između Mosora i Biokova, davala je žir za svinje, šušanj za staje i granje za ogrev. Nije čudo što su danas krošnje golemosti kakvu rijetko vidimo: iz tih pravila proklijale su monumentalne sastojine — debla koja ni nekoliko ljudi ne može obuhvatiti. „Šuma je bila zajednička, ali s glavom,“ kaže Jerčić. „Zato je i dočekala duboku starost.“
Hodajući starim sinjalima — krivatom dubu, biloj stini, skrivenim docima — shvaćate da je ovdje vrijeme slojevito: u kamenim suhozidima, vrtačama te pod korijenjem žive sjećanja generacija koje su stoljećima živjele u simbiozi s ovom šumom.
Vikend u Šćadinu s Tončem: čovjek koji „čuje“ šumu
S Tončem Jerčićem šuma je čitanka. Pokazuje nam Podgradsku jut kao čvor na transverzali Via Adriatica — koridor kojim s Biokova prema Mosoru prolaze avanturisti i pokoja divlja životinja. Prisjeća se i vremena otpora: „Kad je kamion s drvom došao bez pameti, seljani su ga prevrnuli. Nije to prkos, to je obrana kućnog praga.“
Na visoravni nam opisuje nepisani zakonik: žir se smio skupljati tek iza Svih Svetih, uz zvono u sedam ujutro; tko bi potajno otkinuo vršak hrasta, lugar bi mu zapljenio uže i kosiraču. Ta tvrda pravila nisu bila dogma, nego ekonomska ekologija prije nego što je riječ postojala.
Nevidljiva pravila koja su sačuvala diva
U Šćadinu su pravila bila precizna do kvadrata: zdravo stablo smjelo je pasti samo ako su na oko 20 m² stajala barem tri druga. „Nije se pilao život, pilao se višak,“ sažima Jerčić. Time je šuma rasla u širinu i starost. Danas se, nažalost, prijetnje vraćaju u novim oblicima — od teške mehanizacije do investicijskog zaborava.
„Ne treba šumu zamrznuti,“ upozorava Tonči. „Treba je pustiti da živi, ali ne pod gusjenicama bagera. To je sve.“ Njegova vizija je jasna: zabraniti ulaz strojevima od 50 tona, dopustiti lagano održavanje, a energiju uložiti u pješačke, treking i poučne staze, obnovu nekoliko kuća i lokalna radna mjesta za čuvare, vodiče i „liječnike dubova“.
Znanost potvrđuje: 450 biljnih vrsta i gljiva prašumskog „pota“
Kad emociju preuzme struka, podaci tek pojačaju čuđenje. Dalibor Vladović iz Prirodoslovnog muzeja Split govori o stotinama godina starim meduncima i grabovima te oko 450 registriranih vrsta viših biljaka, uključujući orhideje i niz suptilnih šumskih pratitelja. Posebnu težinu daje nalaz rijetkih gljiva koje vole stare panjeve i trušinu — indikatora prašumskih uvjeta.
Javna ustanova „More i krš“ s Guidom Piasevolijem godinama je gurala širenje granica zaštite u sklopu kanjona Cetine. Danas Šćadin uživa status značajnog krajobraza, a na stolu je i inicijativa za strožu zaštitu po europskim smjernicama — jer primarne i sekundarne prašume u Dalmaciji nisu mit, nego rijetka stvarnost.
Kako šumu učiniti funkcionalnom
Budućnost Poljica nije u još jednoj „betonskoj sezoni“, nego u inteligentnom doživljaju Šćadina: označene staze koje prate suhozide i vrtače, interpretacijske točke o resursima (žir, šušanj) i zanimanjima (lugar, pojar), lokalne konobe s jelima od sezonskih šumskih darova, mala učilišta u prirodi za djecu i studente. „Šuma je već bila naša ekonomija,“ kaže Jerčić. „Može biti opet — ali po mjeri 21. stoljeća.“
Na odlasku se vraćamo trenutku koji nas je osvojio: uz Tončevu pomoć napokon smo ugledali igličasti resičar — jednu od onih gljiva koje ne rastu gdje je brzina norma, nego gdje šuma sporo diše. Tamo gdje je čovjek imao mjeru, priroda je uzvratila magnificiranim vremenom.
IGLIČASTI RESIČAR: trag prastare šume
U središtu priče stoji i igličasti resičar — rijetka gljiva koja voli staro drvo, panjeve i mir. Na tek nekoliko lokacija u Hrvatskoj potvrđuje se kao svojevrsni „pečat starosti“ — znak da šumska sastojina ima kontinuitet, trušenje i tišinu potrebnu za razvoj cijelog nevidljivog carstva kukaca, gljiva i mikroorganizama. U Šćadinu se pojavljuje na odabranim mjestima, kao tihi svjedok da su medunci i grabovi doživjeli duboku starost.
Znate li što je Lavlja griva — gljiva koja „tjera“ depresiju i vraća dobro raspoloženje?
Lavlja griva (Hericium erinaceus) jestiva je gljiva neobičnog izgleda — bijele, viseće rese doista prizivaju grivu zvijeri. Podrijetlom iz Japana i Kine, prirodno raste i u Sjevernoj Americi, a posljednjih je godina postala zvijezda i zapadnih kuhinja. Cijene je zbog visokog udjela proteina i okusnih nota koje podsjećaju na škampa ili jastoga: često se kratko karamelizira na maslinovu ulju, poškropi rižinim vinom i dovrši na maslacu. U ljekarničkim policama pojavljuje se kao dodatak prehrani (nije lijek) koji prati standardnu terapiju, ne zamjenjuje je. Popularni prikazi ističu da njezini spojevi mogu poticati sintezu NGF-a (nerve growth factor), uz što se navode manja ispitivanja u kojima su ispitanici prijavljivali blaže simptome anksioznosti i depresivnosti, bolju usredotočenost i energiju. Spominju se i antioksidativna te protuupalna svojstva i mogući povoljni učinci na probavu. Sve to zvuči obećavajuće, ali valja biti jasan: riječ je o dodatku prehrani s potencijalom koji znanost još treba potvrditi većim, kvalitetnim kliničkim studijama.
Potreban je oprez
Ako imate kronične bolesti, trudni ste ili dojite, prije uzimanja se savjetujte s liječnikom. U međuvremenu, u kuhinji je Lavlja griva već zaslužila mjesto — zbog okusa, teksture i ideje da hrana može biti i priča o dobrim navikama.
