Znan cili grad i on zna mene, opisuje sebe Marko Paradina, splitski beskućnik. Iz 24 sata su ga upoznali u prihvatilištu Udruge MoST gdje se tušira, odijeva i hrani. Kad nije na cesti, onda je tu. Nema više puno izbora. A nekad je, jasno, imao. Nekad je putovao. U Split bi se vratio tek jedan mjesec u godini, najčešće neki ljetni, da pozdravi obitelj i da se izgušta u moru. A onda nazad na svjetske staze.
Najviše su ga, kaže, privlačili Novi Zeland i Australija. Svidio mu se Vijetnam, dobar je prema njemu bio Japan, a nije loša ni Kina. Vidio je Mongoliju, Indiju. A tek Brazil. a gdje je sjeverna Amerika!
- Ma draga je meni bila i cila Europa. Jedino di nisan bio je na sjevernom i južnom polu, možeš slobodno tako napisat - dobacuje Paradina odjeven u majicu na omiljene mu Rolling Stonese. Pošteno je izblijedila, ali svejedno je nosi. Iako Paradina, oprostit će nam na izrazu - nije u cvijetu mladosti, što se tiče prihvatilišta za beskućnike, on je itekako zelen. Nema godina i pol da je došao.
- Prije nisan ni zna da ovo misto postoji. A kako mi se to sve izdogađalo... Ja san bija po putu, umra mi je ćaća, ostalo sve mojoj polusestri i eto. Naša san stan, plaća ga dok san moga, a onda osta bez posla i eto me ode - pomireno sa sudbinom priča sugovornik za 24 sata.
Ne žali ni za čim. Pitali su ga je li mu krivo što nije ostao u Splitu pa umjesto da je putovao, gradio kakvu karijeru i obavljao sve one konvencionalne stvari na koje nas je moderno društvo naučilo da su prihvatljive?
- Karijeru!? - u čudu će Paradina - Pa da buden, šta, doktor? Hah! Ja san ovako radio svaki posa na svitu. Kad mi se objasni kako se nešto radi, brzo skopčan. Tako da san svašta moga i svugdi se snaša. Dva-tri dana bi radio, pet-šest dana živio. To mi je bilo pravilo. Ima san 19 godina kad san krenio na put, a sad mi je 61 i po. To znači da san trideset i pet godina, da buden precizan, bio oko ekvatora, meridijana i paralela - ponosno će Marko.
Na svojim putešestvijama svladao je i engleski jezik:
- Engleski zna svatko! A, ako baš neko nije zna, onda bi se sporazumijeva jezikon tijela, gestikulacijama - dodaje Splićanin. Tražili su da ispriča bar jednu dogodovštinu koja mu sad ovako prva pada na pamet.
- Uff, ne da iman jednu nego ih iman miljardu. Ne znan odakle krenit... A pamtin kako je počelo ovo sa ubijanjen zmija. Kad san bija u Australiji i krenija se tuširat, otvorio kupatilo dočekala me najgora otrovnica. Uzea san lopatu iz alatnice i udri na sve bande, tako da san je iscipa na sto komada, a stradalo je i kupatilo pritom, porazbija san sve živo. I onda je počelo. Nisan tako jednu riješio nego više od 30 ovih najgorih. Kad san radio, bra grožđe, došle su mi odjednon tri, četiri. Najotrovnije! - živopisno će Paradina.
Ma ne možemo izdržati da se vratimo na temu beskućništva i pitamo je li ikad mislio da će završiti na ovakvom mjestu?
- Na ovakvom mistu!? Ja san bio na sto puta gorem mistu. Spava san di 200 kilometara oko mene nije bilo ni kuće. Usred ničega. A opet zmija oko mene milijardu. Gradovi se šire, uzimaju njihov teritorij i onda one divljaju. Susret s vrston King Brown mi je posebno u sjećanju. Ta ne biži od nikoga. Ide za tobon, prati te. Ja potrčin, ona požuri. I dalje za mnon. A kad te ugrize nemaš šanse. Blizu nigdi nije bilo ni stabla. Biža san dok nisan naša veliku, debelu granu i dovatio san je, a onda je ona stala, vidi da je nešto sumnjivo, da se nešto događa, e dok je ona skontala šta je snašlo, prestala je mislit. Tri-četri puta san je mlatnio - prisjeća se Paradina.
Susretao se, dodaje, i s klokanima. Poznavao je ekipu krivolovaca koji su ih ubijali i jeli.
- Ja nisan tio. Mislin, proba san, ali to ne bi svažvaka za tri života. A Japanci ludi za njin! Kažu da je najzdravije meso na svitu, da ima najmanje kolesterola. Zato ti Japanci i žive dugo, neš ti, klokan i tri zrna riže. Ja nisan lipo bacio nekakvu bržolu na gradele i ajde - veli Paradina dodajući da je u Tasmaniji hladnije nego u Splitu, a u Sydneyu ti ne treba nego kratki rukav. Vežu ga uspomene i za Vijetnam.
- Iša san vidit kako ljudi tamo žive. Zanima me taj Vijetnam jer su Amerikanci jedini poraz od njih doživili, sva ta povijest i Chiang Kai-shek, a Muhammad Ali se nije tio ić dole tuć pa su mu zato skinili titulu i osvojio je tri godine zatvora. Tamo san proša sjeverni i južni Vijetnam, Hanoi, Saigon, rijeku Mekong... - nabraja Paradina za 24 sata.
Jeste li probali išta njihove hrane?
- A... jesan - s gađenjem će beskućnik. Nevoljko dodajemo kako tamo jedu pse.
- To je neopisivo. 500 onih tećica ti daju, milijardu začina. I tu san reka - daj ti meni pomfrit i malo mesa.
- A šišmiša niste nikad jeli? - pitaju za svaki slučaj.
- Nisan, nisan. Jesan proba žabe i puževe po Francuskoj, ali nisan za te avanture s hranon - veli Paradina koji se sada hrani uglavnom u pučkoj kuhinji.
Putovao je, kaže, svim prijevoznim sredstvima: "I autobuson, avionon, vlakon, a tamo u Indiji je ludilo teško. Tamo ih ima u vlaku i ispod i iznad, čudno da se oni ne zaraze kako se naguravaju", oprezno će.
Ne boji se on korone, jer u prihvatilištu se poštuju sve epidemiološke preporuke, a na ulici izbjegava veće mase. Ima astmu pa je posebno oprezan. Iako mu nije jasno kako je moguće da virus još nije stavljen pod kontrolu.
- Ne mogu virovat da se ovo dešava u 21. stoljeću, da cila pamet svita taj mali virus ne može dovest u red, da nas je to toliko poremetilo - za kraj će Paradina.
Korona je poljuljala i njegov moto "tko hoće radit uvijek može naći posao". Ni on se ne snalazi. Financijska situacija splitskih beskućnika nevjerojatno je teška. A zima stiže.
