Gradska glazba Zvonimir Solin oprostila se od svoga člana, rođenog Bračanina, Jurice Martinića - Cezara (19.12.1982.-7.1.2022.).
Svoju posvetu počeli su pjesmom:
"Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti nam prijatelju jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?"
Solinski glazbari potom nastavljaju:
"Ovo je trenutak u kojem zastaju riječi u grlu i zvuci u našim instrumentima, ostaju suze jer smo izgubili dragog prijatelja i člana naše Glazbe JURICU MARTINIĆA koji nas je iznenada i prerano napustio 7. siječnja 2022.
Veličina jednog vremena ne mjeri se brojem otkinutih listova na kalendaru nego onim što je i kako je u tom vremenu učinjeno. Jurinih velikih 16 godina koje je darovao našoj Glazbi ostavljaju duboki trag u njenoj stoljetnoj povijesti jer je on u svojem vremenu učinio najviše što je mogao - dao je cijelog sebe, do posljednjeg tona, do posljednjeg daha...
Bez njega više ništa neće biti isto, ni koncerti, ni probe, ni putovanja ni fešte... ali ostaju neizbrisive uspomene na jednog dobrog, dragog, optimističnog i uvijek nasmijanog prijatelja koji će na neki drugačiji način i dalje biti prisutan u svakoj našoj odsviranoj noti i ispričanoj priči iz glazbarskog života. Iza Jurice ostaje ogromna praznina, ali i ponos što je bio i ostaje dio nas.
Dragi naš prijatelju, počivaj u miru Božjem", stoji u objavi.
Od njega se oprostio i Puhački orkestar Brassčuta koji nastavlja tradiciju Limene glazbe Pučišća osnovane još u 19. stoljeću.
"Dragi Jure,
dođe dan kad najbolji među nama prijeđu u rajski orkestar. Taj prijelaz ostavlja ogromnu prazninu u Tvojim ovozemaljskim orkestrima. Ali tješi nas vjera da ćemo se ponovo sresti pod dirigentskom palicom Nebeskog Maestra. Do tada ćemo prazninu nastojati popunjavati sjećanjem na tvoj iskreni dječački osmijeh, na tvoju bezuvjetnu podršku i pomoć. I naravno, na tvoje nenadoknadivo sviračko umijeće.
Iskrena sućut obitelji", stoji u objavi Glazbe Brassčuta.
Na stranici njegovih Pučišća stoji:
"Jure, Jure mu je ime.
A kad sklopiš oči u ovoj grobnoj tišini čuješ smijeh, gromki, srčani. Zastani! Čuješ li zvuke njegovog trombona? Paraju tišinu.
Jure, pučiško dite, skupio je sve svoje što voli, zbio u srce i zaplovio nekim dalekim prostranstvima. Sam. Nebo mu se nasmijalo. Otvorilo onu svoju mirnu luku, ulovilo mu konop. A Jure je bacio sidro. Usidrio se u nebesku luku. A sidro je tonulo i tonulo. Zaustavilo se u srcu Lateša brda. Napukla je stinja.
Utihnule su kaštelanska i solinska glazba. Živa su sjećanja na djetinjstvo, na prve taktove u pučiškoj crkvi, na Plavi kabel, na druženja, rokerske korake koje je hrabro činio na pučiškoj glazbenoj sceni, na Prošperovu limenu glazbu, na priče iz pučiških školskih klupa i srednjoškolske avanture u Splitu...
Uvijek, ali baš uvijek, davao je sebe do kraja.
Jure je ponos svoje obitelji, intelektualac koji je s lakoćom prevladavao sve prepreke.
Jure je prijatelj.
Jure je čovjek koji je živio svoj Brač.
Tko će ublažiti bol majci, ocu i sestri? Tko će stišati taktove tuge voljenoj supruzi i njegovoj djevojčici?
Tko će utješiti škoj, Split i okolicu?
Nitko. Ništa. Nikad.
Ali i škoj i kopno prepuni su njegovih tragova. Slijedit ćemo ih i u svaki od njih zapisati sjećanja.
I to Vrijeme. Vrijeme koje liječi. Ma, ne liječi ništa, samo udahne snagu, vrati život i tugu zamijeni ponosom.
Tugujte, Pučišća, izgubili smo dobroga čovjeka...
Nadublja sućut cijeloj obitelji.
I poruka djevojčici: "Tvoj tata svira s anđelima najljepše melodije koje će ti uvijek biti u srcu... Rasti, dijete, uvijek ćeš biti voljena!"
Posljednji ispraćaj Jurice Martinića obavit će se u ponedjeljak, 10. siječnja, u 15 sati na groblju u Pučišćima. Obitelj zbog epidemioloških mjera moli biti oproštena od kućnih posjeta.
