S malim vremenskim odmakom uzrokovanim pandemijom, povodom tužne, okrugle tridesetogodišnje obljetnice od smrti velikog Momčila Popadića, izvedena je svečana pretpremijera cabareta u Gradskom kazalištu mladih prošli utorak, 21. prosinca, pod nazivom: “Momo, ča je život”.
Autori cijelog projekta su Marjan Nejašmić Banić, Bojan Brajčić i Damir Šarac. Cabaret su maestralno izveli Marjan Nejašmić Banić, Bojan Brajčić i Petar Salečić u sasvim neadekvatnom prostoru, pred otužno malo publike. Zaslužio je Momo, kad se njega baš tičemo, zbilja mnogo više.
Iako će organizatori izvedbu nazvati pretpremijerom, cabaret posvećen Momčilu Popadiću je u sličnom sižeu, i za nijansu izmijenjenom sastavu, gromke aplauze zaslužio već na dvije lokacije. Ukucate li spomenuti sadržaj na internetski pretraživač imat ćete priliku obje izvedbe i pogledati.
Prva maestralna izvedba svjetlo dana ugledala je u Beogradu (neadekvatan prostor su nadoknadile emocije i okolnosti) nedugo nakon nemiloga događaja sa splitske rive, kada su nekolicina mentalno iščašenih i prištavih nasilnika naganjala sportaša zbog majice kluba koji ga plaća. Je li slučajnost ili to slučajnost neće biti i je li Beograd odabran zbog tog nemilog događaja ili ne, autor ovoga jalovoga osvrta teško će znati. No, ispalo je da su kao kakav na brzinu kulturološki i zdravorazumski band aid skupljeni Splićani u čast velikome Momi u Beogradu zapjevali Hajdučku, a publika je (sastavljena dijelom i od Splićana), kao da tim činom daje oprost i abolira Split i Splićane, razvalila dlanove i poderala grla. Ništa čudno, i Momo je svojedobno ogrnuo Zvezdinu zastavu, makar su mu Bili bili u srcu, i makar im je posvetio možda najljepšu himnu ikad napisanu i napravio manevar sličan ovome samo na Poljudu. Javna je tajna da mu dlaka s glave pala nije i da se time narugao navijačkom nasilju i budalama. Iz dosad napisanog, uz nepotrebnu zadnju digresiju, jasno vam je da je istinska pretpremijera ovog cabareta bila i više nego uspješna.
Druga izvedba je bila u Madune, u lokalu Kus Njega u Tučepima. Upravo u ambijentu kakav Momo zaslužuje. Čulo se natakanje vina, mali mljackajući orgazmi u ispijanju crnog i malo manji u gutljajima bijelog (jer se bijelog vina, znat će Porezna, manje i popilo). Čula se, ali potpuno prigušeno, mažnja cigarete i pepeljare, uzdasi, tranje sline i suza u maramice (i od rukave) te silni aplauzi. Interakcija publike i izvođača je prelazila svaku pristojnu propisanu mjeru sterilnog kazališnog ambijenta. Zbog toga nam je nejasno gdje je pamet bila organizatorima staviti, nazovimo to pretpremijerom, cabaret baš u prostor GKM u Splitu. Ali, kada smo već poziv dobili među šačicom povlaštenih i odabranih, nije bilo druge već otrpiti taj otužan ambijent i to baš u popadićevskom strpjenstvu.
Postava treće izvedbe je za nijansu promijenjena od prethodnih dviju tako što je na mjesto idejnog začetnika projekta; Damira Šarca došao student glume, a vidjeli smo dobar gitarist i narator: Petar Salečić. Bocnut ćemo, pametno se Šarac povukao. Spomenuti Salečić se fantastično uklopio s maestralnim i uigranim tandemom. O Marovim podvojenim glumačkim ličnostima nema potrebe pisati. Bojan i Petar su jednako tako, kao i gospar Maro, bili nadahnuti.
Za svaku je pohvalu izmjena sadržaja od prethodne dvije izvedbe jer to znači samo jedno, kako ovo malo, putujuće društvance autora i izvođača Momin opus zbilja pozna (a kako ga znati neće kada im Tonka šapuće) i kako je spremno za različite ambijente i publiku zamiješati, jovo na novo, špil autorovih tekstova. Da vam sada pišemo o povratniku Guvi i njegovoj familiji, o fetivoj i navijenoj Željki i njenoj šalši, ili da vam prepričavamo dijelaktalno, do slova i akcenta, pogođeno izrecitiran dio naoko infantilne Momine knjige ili da nanovo papiru pjevamo pjesme koje su Rajko i Zdenko od Mome dobili na volej; bez svakog je predmeta. I ovako smo vas suhoparno nabrajajući sekvence cabareta zamorili. Vi ćete, ako Vam je do gledanja i slušanja stalo, spomenutom trojcu hodočastiti. A najbolja preporuka vam mogu biti dva koša puna papirnatih maramica koja je nesretna čistačica ujutro iz dvorane pomela.
Makar je publika u većinskom muškom sastavu bila, nije sramota napisati kako je ista potezala surle i trljala oči. Neće tome biti razlog što se u kuhinji restorana, u kojem je nekada bilo kino, u noći pretpremijere sjeckala kapula. Sjeckale su se ipak emocije i žal za nečim što predstavlja identitet zajednice o kojoj je Momo tako precizno i minuciozno pisao i koji u potpunosti kopni i pomalo nestaje. Komad je ovo koji će u vama probuditi šaku suza i vriću smija, evocirati uspomene na jednog od najvećih kampanilista grada Splita i Dalmacije. No, ne dajte da vas organizatori i autori navedu na tanak led i preveslaju. I Momo i vi zaslužujete bolji logor za utaboriti se oplakujući grad i regiju koje Momo tako plastično daje i koje, kažimo to javno, u Mominom obliku ili oblicima više nema. Ovaj cabaret nemojte ni slučajno gledati u sterilnom ambijentu dasaka koje život znače, osim ako se ova ugroza ne stiša i dvorana se ne bude mogla nakrcati (ali baš ono) do čepa. A vjerujte doći će i do toga da će se tražiti karta više.
Ovaj se komad gleda uz čašicu više ili manje, gdje dim duhana (pušenje šteti, manite se toga, makar Momo afirmativno pisao o tome, a izvođači te riječi kao Momin medij vama budu tumačili) priječi pogled i gdje emocije, upravo zato jer je prostor omalen i skučen, ne bježe van prostorije tako lako. Dakle, svakako palac gore, čestitke autorima i izvođačima, a pohvale Tonki, Šarcu, Gradu Splitu i Novini jer su cijeli projekt izgurali. Prvo dvoje nabrojanih su projektu dali emociju, a potonji novce. Makar znamo a znade to i Momo negdje gore ili dolje, kojemu je ovaj cabaret i napravljen u čast, povodom tredesete obljetnice smrti (da! dobro ste pročitali, brojkom 30, vrijeme leti…) da je ovdje svima do svega stalo samo do šolada nije. Ali bez šolada kulture - a u rubriku kultura svakako ovaj caberet spada, nažalost nema.
