Prošlo je šest godina od strašne pomorske nesreće u Koločepskom kanalu. Tog kobnog 25. travnja 2017. godine devetero osoba se, nakon pripreme restorana Bowa za turističku sezonu na otoku Šipanu, u večernjima satima uputilo prema Dubrovniku.
U Koločepskom kanalu gumenjak u kojem su bili se sudario s brodom "Danče" Lučke kapetanije Dubrovnik koji je bio u akciji hitnog medicinskog transporta prema Mljetu, piše Dubrovački vjesnik.
Moli za poginule
U nesreći su živote izgubili Alen Perišić iz Dubrovnika, Jele Kobaš iz Velike Gorice i njezin sin Danijel, Berislav Bandur, povratnik iz Sydneyja koji je boravio u Malom Stonu i Marina Vuletić iz Dubrovnika.Tomislav Belak iz Šibenika i Bojan Stoiljković iz Mokošice i dalje se vode kao nestali. Jedini preživjeli s gumenjaka su Viktor Markota iz Rogotina i Velimir Šetka iz Kule Norinske.
"Taj događaj trajno se urezao u moje sjećanje i prilikom svakoga odlaska u Dubrovnik obavezno zastanem u Brsečinama i zapalim svijeću na mjestu odakle je kretao gliser na kojemu smo se našli te kobne noći. Prisjetim se svih poginulih u tragediji i pomolim se za njih", kaže Viktor za Dubrovački vjesnik, koji se u trenutku tragedije sjedio pokraj motora, u blizini Velimira i držao se rukom za stolicu koja mu je slomila ključnu kost.
"Sve se dogodilo iznenada, u trenutku, sjećam se samo da sam se našao u vodi i da sam se tresao. Gledao sam oko sebe kao plutaju stvari iz glisera, kutija od alata, vreće s otpadom koje smo ponijeli da ih odložimo u kontejner. U takvim trenucima u čovjeku se probudi nagon za preživljavanje. Iako sam pokušavao shvatiti što se događa i bio u nekoj vrsti bunila, nije me uhvatila panika. Cijeli život sam na vodi, bacam mreže i lovim ribu. Odlučio sam plivati i rekao sam Velimiru da i on skine višak robe sa sebe", prisjeća se Viktor tih trenutaka.
Iz mora su vidjeli kako se brod Kapetanije okreće i ide prema njima. "Iz svega glasa smo vikali: "U pomoć! Ovdje smo!", dok nas, uz pomoć svjetla, nisu uočili. Nisu uspjeli u prvom pokušaju stati uz nas, a onda smo se pomoću konopa, koji su nam dobacili, popeli na brod. Sjećam se da je i na brodu vladala panika, koja se dodatno pojačala kada smo, odgovarajući na njihova pitanja, rekli koliko nas je bilo na gliseru.
Posada broda je krenula u potragu za ostalima i nakon nekog vremena, teško mi je procijeniti koliko, vidjeli smo Alenovo tijelo kako pluta po površini mora. Poslije toga pronađeno je i žensko tijelo”, prisjeća se Viktor, kojemu su, kao i njegovu suputniku dali suhu odjeću, a nakon toga nazvao je svoju obitelj i obavijestio ih što se dogodilo.
Hvala inspektoru Tikvici
Viktor Markota pohvalio je inspektora Zorana Tikvicu, koji je zagrijao policijski kombi i prevezao ih u dubrovačku bolnicu. Kada ga pitate kako objašnjava da je upravo on jedan od dvojice preživjelih reći će: "Smatram da nije slučajno da smo preživjeli upravo Velimir i ja, dvojica očeva koji su doživjeli strašne životne tragedije.
Obojica smo izgubili sinove u prometnim nesrećama. Teško će moje objašnjenje shvatiti netko tko nije vjernik, ali ja sam uvjeren da smo ostali na životu zahvaljujući Božjoj providnosti. On je odlučio da naša "štelika još nije dogorila" i još ovdje računa na nas".
Viktor danas provodi dane čuvajući unuke, bavi se poljoprivredom i krpa mreže, jer ga sve to, kako kaže, smiruje i omogućuje mu da ide dalje kroz život, piše Dubrovački vjesnik.
