Velik je bio Tomislav Ivić. Najveći. Pa kako ga se onda ne bismo sjetili?
Danas je četrnaest godina otkako nas je napustio. Prisjeća ga se hajdučka obitelj – ono što danas na Poljudu zovu stručno i službeno Hajdučka zajednica – a mi i dalje volimo onaj stari đir, uspomene sa Starog placa i vremena kad si morao proći hajdukološki put znanja i ljubavi: od „Zele“, preko Holcerovog „Bilog asa“, Gaginog „Balun bara“ na Pjaci, pa nizbrdo do zlatarne „Džoni“ – da saznaš sve novitade iz doma Hajduka.
Bio je to splitski nogometni internet prije interneta. Godina je bila ’75., a Ivićev Hajduk mogao je – bez pretjerivanja – biti prvak svijeta.
Šjor Ivan pripadao je Splitu čitavom svojom hajdučkom dušom. Bio je svjetsko trenersko ime, ali je uvijek ostao – naš.
U „Nostradamusu“, kafiću zaraženih hajdukovaca, i ove mu je godine upaljen lumin. Tamo gdje volimo sjest, ispod starih, pažljivo uređenih fotografija – svojevrsnog ivićevskog oltara nogometa – činilo nam se da opet čujemo huk s tribina kraj Plinare. Kad nismo imali infrastrukturu, ali smo imali sve – jer smo imali velikane. Možda i nismo znali kolikog smo imali među nama.
Zato ovaj tekst danas i pišemo: da slavimo Ivićev život. Onako kako je on slavio nogomet. Jer upravo je on Hajduk, nakon godina krize i borbe za opstanak, pozicionirao kao veliki klub. Najviše on.
Spojio je splitski i dalmatinski dišpet s modernim shvaćanjima nogometne igre. Toliko da je i Rinus Michels, tvorac legendarnog Ajaxa, došao u Split vidjeti što se to događa pod Marjanom – gdje se igra „totalni nogomet“ još i prije nego što su Nizozemci zasjali u narančastim dresovima.
Arsenal, Ajax, Aston Villa, Manchester… dolazili su nam na prijateljske, kao na kavu – kad god bi nam palo na pamet. I uvijek bi Ivić donio nešto novo. Jednu sezonu osvajao s offside zamkama, drugu s kontranapadima, treću s pressingom.
Volio je Frfu, Peruzovića, Šurjaka. A Šurjaka smo zvali Ivićevo veslo, dok bi vijorio livim krilom, s dugom kosom na vjetru. A kad bi i Jurici Jerkoviću davao obrambene zadatke, mi bi se ljutili – ali Veliki Ivan samo je želio da naš Jure bude još bolji, a bijeli stroj nepobjediv.
Pustimo sad jesmo li morali proći Saint-Étienne i PSV. Hamburger smo već davno oplakali. Ali imali smo trenera, vizionara, velikana koji nam je pokazao što Hajduk treba biti. I tko sve može postati Hajduk.
I hvala Vam, šjor Ivane, za onu pobjedu Hrvatske u Palermu, kad ste je posvetili hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu. I za onu antologijsku, nakon poraza 6:1 u Beogradu:
"Bit ćemo prvi – ako nam dozvole." Tako živo i – tako aktualno i danas.
