U prošlim je vremenima bršljan, zimzeleni puzavac, bio simbolom plodnosti i besmrtnosti. Ja bih rekla da je simbol upornosti i otpornosti, jer ne da se taj smesti! Osvajač bez premca, i gotovo. Rani su kršćani svoje mrtve polagali na podlogu od bršljanova lišća, jer je bršljan snažan simbol vječnog života, odanosti i nade u uskrsnuće.
Slike bršljana nalaze se u mnogim srednjovjekovnim crkvama, a i danas ga ima na grobovima. Ne čudi ni to, bršljan je od davnina bio biljka s posebnom reputacijom. U grčkoj mitologiji nosio ga je Dioniz, bog vina, zanosa i gubljenja kočnica kad srce kaže: „Ajde, malo živni.“ On i njegovi veseli pratitelji kitili su se bršljanom jer se vjerovalo da hladi, a vino, kao što znamo, grije, pa je ta kombinacija i simbolika i praktičnost.
Malo ludila, malo smiraja.
Savršen recept za ispunjen život.
Kako je čvrsto pripijen uz drvo, bršljan je često simbol vjernosti i sretnog braka. Zamislite vi to?! Toliko zavoli onoga na koga naiđe u svom penjačkom putu da mu svakodnevno „pije krv“, kap po kap, tako da taj domaćin polako izgubi vezu s okolinom i prestane disat! I to je simbol sretnog braka?! Ma, nemojte mi reć'!
Ali da je zbog podatnosti, omatanja i tih svojih elegantnih manevara simbol ženstvenosti, to stoji, je li tako?
Kažu da je ljekovit, veoma ljekovit! Veliki borac protiv kašlja! A svejedno, ja kad zakašljem trčim kod doktora. Sramim se vlastite nepovjerljivosti. Ali, drago mi je čuti da mu pripisuju ta svojstva zbog više razloga: pred očima mi je, raste mi u dvoru, obavija mi i smokvu i lovor – a svi mi izgledaju vrlo zadovoljni. Ali kad obavija šipak, ne bih rekla da je šipak presretan! Pa pomislim: baš fino, skidam ga s nesretnog šipka i sušim za sve moguće bolesti, ako je vjerovat Googlu (dvije muhe jednim udarcem)! A na Internetu, znamo, svašta piše, pišu istine, ali pišu i neistine, otud nepovjerenje. Ali, ako je Hipokrat vjerovao u bršljan, valjda možemo i mi odnekle početi.
U svakom slučaju, treba pošteno reći, da ne bi naš bršljan bio krivo optužen, on ne uzima hranu iz stabla na koje se penje, uzima je iz vlastitog korijena, stablo koristi samo kao potporu, a budući da je kora kod smokve i lovora glatka, on po njima praktično klizi, a kora šipka je hrapava i ima pukotine pa se dublje hvata, bolje usidri sa svojim korjenčićima („priljepcima“) u tim neravninama, čime, rekla bih, umara šipak, a i sunce mu usput zaklanja.
Zanimljivo je i to da su Kelti u bršljanu vidjeli simbol duše koja se penje, koja traži put, hvata se za svaku pukotinu i nastavlja rasti ma što joj stajalo na putu. Vrlo zanimljivo! Za njih je bršljanova tvrdoglavost bila svetinja – snaga koja nikad ne odustaje. Eto, tu se i ja mogu složiti, ako išta bršljan ima, ima karakter!
Ja nikad čula nisam da netko želi imat bršljan. Valjda zato što ga svi imaju, ili ga se plaše, ne znam. Svakako, tko ga nema, čeka ga kod mene. Koliko god grana želi! Jer svaka se grana, sa svojim korjenčićima, primi za podlogu i nastavi uveseljavati ili umarati ili samo zasjenjivati svog domaćina, sve dok netko od njih ne skonča, a to, u pravilu, ne bude bršljan. Vjerovali ili ne, taj može doživjeti i tisuću godina! Svejedno, treba reći, bršljan se može kontrolirati, rezati i može ga se spriječiti da okupira baš svu krošnju stabla. Iskreno, uopće ne mogu zamisliti ovo moje stablo smokve bez bršljana u podnožju, savršeno funkcioniraju zajedno, ne vidim na njima nikakvu frustraciju, ni tugu. Uz moju povremenu intervenciju, djeluju zaljubljeno od prvog dana, pa tako već godinama. Za razliku od smokve, šipku se baš i nije dogodila ljubav s bršljanom.
Usput rečeno, kažu da kod ljudskog roda ta zaljubljenost prođe već nakon šest mjeseci, neki optimisti govore tek nakon dvije godine. Zanimljive su mi te ankete, jako.
Odlutala ja.
I što onda s takvim snažnim karakterom, koji povremeno treba obuzdavat? Možda ga zato i volimo i mrzimo. Kad ti se uvuče u dvorište, u zid, u krošnju, kao da ti kaže: „Tu sam. I ne idem nikamo.“ A i mitovi i stari narodi, izgleda, već su znali ono što mi pokušavamo prihvatiti:
Bršljan uvijek na kraju pobijedi, ako ne snagom, onda upornošću. Na isti način, na koji određeni ljudi završe fakultete i steknu diplomu, ne pameću, nego upornošću, je li tako… eh, ali to je neka sasvim druga i sasvim tužna priča i nije joj mjesto u zelenoj kolumni. Makar ne još.
