Srđan Mlađan, jedan od najpoznatijih i najopasnijih hrvatskih zatvorenika, danas ponovno izlazi pred sud u Varaždinu zbog nove optužnice koja ga tereti za više kaznenih djela, među kojima su poticanje na teško ubojstvo, protupravno oduzimanje slobode i neovlašteni pristup računalnim sustavima. Kako podsjeća Net.hr, postupak je pokrenut nakon tvrdnji da je iz zatvora pokušavao organizirati napade na osobe koje su svjedočile protiv njega.
Sumnja se i da je od jednog zatvorenika tražio da trećoj osobi proslijedi zlonamjerni računalni program s nezakonitim sadržajem, no taj je zatvorenik to odbio učiniti. Mlađan, koji bi prema postojećoj presudi trebao izaći iz zatvora u svibnju 2027., već desetljećima slovi za jednog od najopasnijih zatvorenika u Hrvatskoj zbog niza teških zločina počinjenih krajem devedesetih i početkom 2000-ih.
U zatvoru se u međuvremenu i oženio
No, Mlađan je proteklih godina u medijima bio i zbog svog ljubavnog života, a nedavno je Andrija Jarak o njemu snimio dvije epizode Dosjea Jarak. Gledatelje je posebno zaintrigirala činjenica da se u zatvoru oženio mladom djevojkom koja je bila njegova svojevrsna obožavateljica.
Mlađan, najpoznatiji ubojica u povijesti Hrvatske, već 23 godine u zatvoru dobiva ljubavna pisma. Slala mu ih je i Elija Molnar, 20-godišnja djevojka koja mu je 2019. godine postala supruga. Vjenčali su se u zatvoru u Lepoglavi i to je bio njihov prvi susret.
No, brak je brzo pukao. Mlađanov kum i cimer u zatvoru ispričao je u dokumentarnoj seriji Dosje Jarak da je Srđan Mlađan planirao ubojstvo svoje supruge i još nekih osoba.
Županijsko državno odvjetništvo u Varaždin ustoga je nedavno nakon provedene istrage podiglo novu optužnicu protiv 44-godišnjeg Mlađana zbog više kaznenih djela poticanja na teško ubojstvo, poticanja na protupravno oduzimanje slobode i poticanja na neovlašteni pristup. Za ta kaznena djela, bude li optužnica potvrđena, a on osuđen, prijeti mu najmanje još deset godina zatvora. Kaznu je, inače, trebao izdržavati do 2027. godine.
Sindrom Bonnie i Clyde
Sindrom koji se često pripisuje ženama koje se zaljubljuju u okrutne serijske ubojice naziva se sindromom Bonnie i Clyde.
Sindrom Bonnie and Clyde je neformalan naziv za hibistrofiliju, seksualnu privlačnost prema osobama koje su počinile zločine. Naziv je dobio po zloglasnom kriminalnom paru Bonnie Parker i Clyde Barrow iz 1930-ih, čija je romantična veza s kriminalnim aktivnostima dovela do stvaranja mita o "romantičnim banditima".
No, to je puno složenije od puke privlačnosti.
Psihijatar Urlić: Sve to potpada pod stockholmski sindrom
Poznati splitski psihijatar Ivo Urlić jednom je prilikom za Dalmaciju Danas rekao da sva takva i slična ponašanja pripadaju stockholmskom sindromu.
"Kad govorimo o ženama koje se zaljubljuju u serijske ubojice, u pozadini je uvijek jedan stari, arhetipski obrazac – dio onoga što nazivamo stockholmskim sindromom. To je zapravo odgovor na agresivnu akciju koja traje, situaciju u kojoj žrtva i agresor dijele prostor, vrijeme, pa čak i sudbinu. U takvoj dinamici počinju se vidjeti, prepoznavati, i – na paradoksalan način – razumjeti.
Taj je fenomen prvi put opisan 1973. godine, nakon poznate pljačke u Stockholmu. Pljačkaši tada nisu bili osobito grubi. Taoci su ih, naprotiv, počeli doživljavati kao ljude s kojima dijele neku zajedničku situaciju. Razvili su prema njima pozitivne osjećaje, a agresori su im, s druge strane, pokazivali zahvalnost. Neki od taoca čak su kasnije svjedočili u njihovu korist. Psihološki gledano, radilo se o polaganom procesu identifikacije – žrtve su se počele poistovjećivati sa snagom i moći onih koji su ih držali pod kontrolom.
Upravo tada, nakon te situacije, sintagma stockholmski sindrom zaživjela je kao oznaka za jedan kompleksan i neočekivan psihološki mehanizam.
No, taj obrazac nije ograničen na taj slučaj – on se proteže kroz cijeli spektar odnosa između žrtve i agresora. Neke žene koje se zaljubljuju u ubojice, silovatelje ili kriminalce nisu tek senzacionalistička pojava. To su osobe koje na dubokoj razini fascinira moć onih koji uzimaju zakon u svoje ruke, koji tumače moral i pravdu na svoj način i postaju antiheroji. Oni djeluju protiv ustaljenih normi i protiv autoriteta države, a upravo to – ta prividna sloboda, prkos i snaga – može biti magnetski privlačno onima koje se osjećaju nemoćno, izgubljeno, bez identiteta", kaže Urlić.
"Vide ih kao zaštitnike"
Profesor Urlić napomenuo je da se često javlja fantazija da se u serijskom ubojici krije - zaštitnik.
"U njihovim fantazijama, oni su zaštitnici, oni koji preuzimaju kontrolu, koji odlučuju. Takve žene razvijaju simpatiju, čak i nježnost, prema onima koji bi ih objektivno mogli uništiti. U mašti ih vide kao muškarce čiji je zagrljaj strašan, ali i spasonosan.
Ništa, naravno, ne nastaje iz ničega. U podlozi toga stoji duboka kriza identiteta, potreba da se uđe u sjenu nekog moćnika, da se bude uz onoga tko zna što želi – pa makar to bilo destruktivno. Te žene, na neki način, ostaju permanentne žrtve, živi spomenici vlastite nade. I nadaju se da će nasilni jednom ipak doći k sebi, da će ponovno pokazati ono svoje “lijepo lice”, ono koje ih je na početku zavelo", zaključuje.
Forenzičar: "One žele biti "ta" koja je promijenila serijskog ubojicu"
Forenzičar Tonći Prodan objašnio je jednom prilikom da žene u takvim slučajevima imaju i sindrom skrbnika, odnosno fantaziju da su kadre "preobratiti ubojicu".
"Kod žena koje se zaljubljuju u ubojice, zločince ili nasilnike, gotovo se uvijek vidi jedan romantičan pristup. One u njima ne vide samo počinitelja – vide čovjeka koji je skrenuo, ali kojeg se, vjeruju, može popraviti. Uvjerene su da su baš one te koje mogu probiti njegov oklop, dotaknuti ono dobro u njemu, povezati se s njim na razini koju nitko drugi ne može dosegnuti.
To nije obična zaljubljenost, to je fantazija o spasenju. U korijenu toga često leži potreba za sigurnošću – ali iskrivljena, devijantna potreba za sigurnošću. Taj muškarac, koliko god bio opasan, djeluje moćno. On ulijeva osjećaj zaštite, iako je zapravo izvor prijetnje
Neke od tih žena nesvjesno ulaze u kultni odnos prema takvim muškarcima. One ih počinju doživljavati kao simbole – kao figure prkosa, kao pobunjenike protiv poretka, kao one koji se usude napraviti ono što one nikada ne bi. U njihovim očima, oni su antiromantični junaci, ali i muškarci koji, upravo kroz tu destrukciju, pokazuju moć", zaključuje Prodan.
