Sinoć je na Meštrovićevu Kaštilcu u sklopu 68. Splitskog ljeta izveden spektakularni multimedijalni koncert The Stranger Within. Idejni je začetnik projekta Mirko Škarica, mladi harmonikaš s diplomom Kraljevske glazbene akademije u Londonu, redateljica je Karla Leko, a skladatelj i orkestrator (te glazbeni producent, uz Tamaru Rajinac) Predrag Radisavljević. Glazbenu jezgru ovaj put čini Gradski komorni orkestar Šlezinger. Nakon pretpremijere u lipnju u splitskom HNK-u, kritika se složila da je ovo jedan od koncerata gdje biste sve dali da ga opet možete čuti prvi put. Nešto silom prirode (koncert je održan u rubno prihvatljivim uvjetima zbog kiše), a nešto genijalnošću kreativnog tima, i ova je izvedba bila jedinstveno, neponovljivo iskustvo – što će očito nastaviti obilježavati projekt The Stranger Within.
Multimedijalni spektakl koji je perspektivni mladi umjetnik Mirko Škarica zamislio kao prikaz dualnosti ljudske prirode i našeg unutarnjeg kapaciteta za zlo (prema arhetipu sjena Carla Gustava Junga) započeo je projekcijom potresnih riječi političkog zatvorenika Aleksandra Solženjicina: „I dedicate this to all those who did not live to tell it.“ Svijet antiteza nastavio se prekrasnom melodijom dominantnih gudača i nostalgičnog sola Mirka Škarice na harmonici, a uz pamtljive projekcije zvjezdanog neba, poseban je pečat redateljica Karla Leko unijela motivom aviona koji se, osim i u animaciji, kao vezivno tkivo pojavio i na početku i kraju izvedbene točke triju sjajnih plesačica (Adriana Bulj, Barbara Mamić i Dora Sarikaya). Njihova je koreografija nevjerojatna pratnja Radisavljevićevim genijalnim kompozicijama koje kao da predstavljaju tijek ljudskoga života, ili još preciznije – stanja ljudske duše. Nakon dirljiva, svečanog početka uslijedio je veseliji ritam, obogaćen šarmantnim, prazničkim zvukom udaraljki, ali svojevrsni „Shadow dance“ ukazao je na konstantnu unutarnju rascijepljenost u čovjeku, stalni konflikt između dobra i zla. Dvije plesačice u crnom u svojoj su koreografiji na trenutke izgledale kao integralni dio borkinje u bijelom, a na trenutke kao njezin antipod koji će je, ako se ne odupre, odvući na tamnu stranu.
Još je jedan izvrstan redateljski manevar upotpunio ovu izvedbu i učinio je potpuno drugačijim konceptom čak i od vlastite praizvedbe. „Arhipelag Gulag“ (V. Vlasov) u Radisavljevićevoj je orkestraciji i potresnoj animaciji (Eduardo Rosa-Jelena Prljević) u nekoliko minuta uspio ono što ratni filmovi pokušavaju već desetljećima – prikazati sav užas premise da će nasilje vratiti svijet u ravnotežu. U tom dijelu dominira žestok ritam koračnice, mudro upotpunjen dolaskom statista koji svojim raskidanim odorama i blatnim, poraženim licima prikazuju sav jad zatvorenika – ne samo političkog i ratnog, nego i svakog čovjeka kojemu je oduzeto dostojanstvo. Ovaj dragulj suvremene glazbe natrpan je idejama od kojih se publika ježi – nevjerojatnom, nervoznom i provokativnom melodijskom linijom harmonike koju Škarica maestralno interpretira, gudalima čiji kratki, jezivi potezi djeluju kao rezovi, ropskim koračanjem statista u ritmu bubnja, postapokaliptičnom atmosferom, lupkanjem i grebanjem po harmonici u proizvodnji zvukova za koje se nije ni slutilo da ih može proizvesti, hororičnim zviždanjem orkestra, naracijom koja vas ostavlja da propitujete sve ono što ste vjerovali o ljudskoj prirodi („We cannot escape ourselves“).
Potom solo nastup violine koji je počeo mirno kao ptičji pjev raste sve sugestivnije, uz gudače i udaraljke koji stvaraju ambijent filmske glazbe, a sve ih nadilazi harmonika čija basovska snaga predvodi upečatljiv crescendo cijelog orkestra, a zatim oprečan diminuendo uvlači slušatelja u atmosferu horor filma, šuljajući ritam koji zvuči kao stope ubojice (ubojice čovječnosti u nama?). Sjajno oblikovanje svjetla (Ivan Lušičić Liik) prelijeva krvavocrvenu boju na pozornicu prije dramskog vrhunca, projekcija prikazuje potrese i puknuća, a metaforiku raspada sjajno prate udaraljkaši, sve da bi se svijet opet primirio u nevjerojatnoj, gotovo sakralnoj liniji harmonike koja u smiraju kompozicije (The Demolished Cathedral) zvuči kao najmoćnije orgulje. Orkestar zatim smisleno i nenametljivo prati naraciju koja se opet vraća pitanjima ljudske egzistencije (Finale), potrage za sretnim životom i zatomljivanja destruktivne sjene koja „samu sebe izjeda“. U tom sjajnom cikličnom konceptu na scenu opet stupa crveni aviončić, simbol putovanja, stalne mijene, izgubljenosti koja ostavlja kapacitet da taj bijeli dio nas ipak bude pronađen.
Uz već spomenuti fantastični trojac Škarica-Radisavljević-Leko i njihove najbliže suradnike, posebne pohvale zaslužuju Aleksandra Sana Milanović, koncertmajstorica, Nenad Jovanović, vođa drugih violina u Crnogorskom simfonijskom orkestru, Sonja Vojvodić, CSO, Filip Tomić, vođa violončela u orkestru na koncertu, Isak Haračić, violončelo, vođa Sarajevske filharmonije i Đorđe Milovanović, vođa viola u orkestru na koncertu, ali i svi ostali umjetnici uključeni u ovaj sjajni projekt.
Publika na koncertu (uz nezanemariv postotak turista koje je zainteresirao jungovski filozofski koncept i žanrovski odmak od tradicije), samoinicijativno raštrkana pod natkrivenim rubovima Kaštilca ili zbijena pod kišobranima, kao da je znala da nakon tri godine osmišljavanja ovog multimedijalnog i multistilskog dragulja virtuoza Mirka Škarice odustajanje nije opcija. Orkestar i solist zbili su se iza svoje planirane pozornice, na kojoj je na kiši i vjetru ostao mastermind, skladatelj i orkestrator Predrag Radisavljević, i s nevjerojatnom sugestivnošću, karizmom i odlučnošću da se The Stranger Within usiječe duboko u naše oči, uši i promišljanja o umjetnosti, ovaj put i u ulozi dirigenta poveo glazbenike u taj crveni aviončić, putovanje koje se pretvorilo u koncert kakav će biti teško, ako ne i neizvedivo nadmašiti. Sat vremena čiste ingenioznosti, dubine, čarolije i posebnosti.
Izvedba „The Stranger Within“ počela je riječima „World moves. Music moves.“ Nastavi li se glazba kretati u ovome smjeru, na krilima ovakvih umjetnika, svijet bi se zbilja mogao pomaknuti korak naprijed i postati bolje mjesto.
