U nastavku možete pročitati tekst Magdalene Mrčela, profesorice hrvatskog jezika iz Splita i suradnice našeg portala. Priča je bila u finalu ovogodišnjeg West Herzegovina Festa koji okuplja umjetnike iz regije, a tematizira distopijsku budućnost grada nalik Splitu u kojemu se puk nakon podjele na ustaše i partizane počeo dijeliti na ultraše i podstanare.

Još mi od osnovne škole nije jasan taj pojam simbioza. Simbioza predstavlja dugotrajan, tijesan suživot dvaju ili više organizama, koji uključuje barem jedan eukariotski organizam. Već i s tim imam moralnih problema, jer isključivanje prokariota iz simbioze nije ništa drugo nego rasizam. A tek primjer! Rak samac i moruzgva. Ne bilo koji rak, samac! Koji je podstanar na moruzgvinim leđima. Talking about irony! Zamislite sad da ja nudim svoje podstanarske usluge i da napišem da sam samac ili da tražim samkinju (samicu?), odmah bi se ultramoderne turboliberalne postfeminističke aktivistice digle na zadnje noge, a rak samac trpi nepravdu otkad je udžbenika!

Nije lako biti podstanar. Kad sam napunio trideset, roditelji su rekli da je vrijeme da se osamostalim. Rekao sam ok i otišao u banku, kao, dignut ću kredit i uzeti neki samački stančić za prvu ruku. Kaže gospođa na šalteru da odem po tri platne liste, ja odem. Teta iz računovodstva dadne tri platne liste, ja ih odnesem u banku, gospođa se opali smijati. Ja se nadmem kao ona kraljica iz Imotskoga koja plaši vukove: „Ae reko šaaa je“, kaže ona: „Pa kakav vi stan mislite kupiti s ovom plaćom, za lutke?“ Nije imalo smisla da kažem da sam profesor filozofije i da su, dok su moji roditelji bili mladi, profesor, liječnik i svećenik bili sveto trojstvo, nedodirljiva gospoda. Majstore, ugasi svijeću, došla su teška vremena.

Okrenuo sam se oglasnicima i krenuo tražiti stan u najam.

„Krasno, fino, profesor, stalna primanja… Odlično, onda smo se do 1. lipnja dogovorili.“

„Kako mislite do 1. lipnja? A kamo ću poslije?“

„Pa vratite se roditeljima. Tih mizernih 400 eura što vama naplaćujem mjesečno u srpnju zaradim za jednu noć Ultra Europe.“

Tada sam shvatio da se regija koja se nekad dijelila na ustaše i partizane sad dijeli na ultraše i podstanare.

Stan broj jedan. Tri kilometra od mora, ali pogled na more u daljini gdje se k meni penje koštao je još simboličnih sto eura. Dakle 450 ukupno. Vidim da je vrag odnio šalu i da je to malo puno (litota!) pa potražim garsonjeru. Nađem jednu oko kilometar od centra. Suteren, kažu. Podrum, kažem ja. Sofa krevet, kuhalo kuhinja, kupaonica se dijeli s cimerom iz garsorupe do. Ključa se željeznom kukicom na vratima.

„A ako on zaboravi pomaknuti kukicu s mojih vrata nakon korištenja WC-a?“

„Imaš dvorište“, gazda nehajno pokaže komad bivšeg građevinskog zemljišta s makijom. „Tu je i guma za polijevanje ako ti je priša za otuširat se.“

Zahvalim se. Odem. Mora postojati nešto bolje. Preko prijatelja moga prijatelja pronalazim oglas za stančić u širem centru. Pokucam i uđem. Zapljusne me smrad cigareta. Kao da je onaj tip iz Poeova „Mačka“ umjesto žene u zid zazidao upaljene šteke cigareta. Gazdarica se namršti.

„Znam, i meni je to smetalo. Pušio je k’o Turčin. Ti ne pušiš?“

„Ne.“

„Imaš li kućnog ljubimca ili ženu?“

„Zašto je to bitno?“

„Bitno je, bitno. Ljudi koji se ližu s beštijama najčešće nemaju muža i ženu.“

Ostanem osupnut elokventnošću i stanjem uma suhonjave ženice u tigrastom kućnom haljetku.

„Nemam nijedno.“

„Nađi ženu, vrime ti je. Ali nemoj mi od stana radit bordel!“

„Vama nije bitno da vam se samo uredno plati vaših 400 eura?“

„500. Ovo je fin kvart.“

 

Ugledam žohara na podu. Fino je ugojen i oklop mu krcka. Gazdarica ih dobro hrani. Vrlo su druželjubivi, inače izlaze samo noću. Dakle ipak smo selektivni oko kućnih ljubimaca. Sljedeći mi je gazda ponudio stan bez kreveta, TV-a i interneta. To je sad moj stan, kaže, neka ga ja uredim kako god želim. I da ga ne zovem ako se kvari hladnjak i vodokotlić, muško sam. Njega isto pozdravim, a moji se namrgode. Kako moji vršnjaci imaju stanove, a samo ja nemam? Njima su roditelji ukrali za vrijeme bivše države, htjedoh reći.

Došlo je ljeto, stanova za najam više nije bilo. Stanari su se, kao onomad za vrijeme sirena za uzbunu, spustili u svoje podrume. Samo što su tada bježali od metaka, a sada izlaze iz svojih stanova da bi u njima dvorili strane turiste. „Od nečega se mora živit.“ Palo mi je na pamet da im predložim da rade tijekom cijele godine pa neće morati pljačkati za vrijeme sezone, ali odustanem. Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću. Stanovi su još malo poskupjeli. 200 kilometara od moga grada snimale su se Igre prijestolja.

Polako su me, kao Gregora Samsu, istisnuli iz moje sobe. Napravit će dobro djelo, kažu. Primit će studenticu. S medicine, bez ljubimaca. Simboličnih 300 eura za moju sobu. Ipak su promijenili prozore. Socijalistički je namještaj ostao. Mladi danas vole vintage, kažu.

Prvo sam spavao na plaži. Nezgodno. Ako je ručnik ispod tebe, nemaš se čine pokriti, a trebalo bi. Pokušao sam i u parku, no uhvatio me neki revni policajac dok su turisti šmrkali bijelo s podne lampe ispod čempresa. Rekao je da ne smijem spavati u parku i da bi me trebao odvesti na triježnjenje, na što odgovorih da nisam pijan i da bi bolje bilo da popriča s ekipom s kokainom. Rekao mi je da sam bezobrazan.

Sjetio sam se simbioze. Ja sam sad definitivno rak samac, treba mi samo moruzgva! Pronašao sam odbačenu kartonsku kutiju. Bila je velika i sjajno očuvana. Da je imala pogled na more, netko bi ju bio iznajmio. Smjestio sam se u rubno gradsko naselje, blizu odlagališta otpada. Miran kvart, skoro ništa štakora, domorodačko stanovništvo u podrumima, turisti na katu.

Jednoga jutra probudi me lupanje nogom. Božansko ukazanje! Lijepo obrijan mladić u plavoj odori sa značkicom na ruci, na glavi šilterica.

„Što radite ovdje?“

„Podstanar sam“, odgovorim i obrišem trag njegove cipele s ulaznih vrata svoje kutije.

„Ne možete biti ovdje, ovo je privatno vlasništvo!“

„Kutija?“

„Ne, nego zemlja!“

„Gospodine, ovo je odlagalište otpada!“

„Ja sam komunalni redar. Dobio sam prijavu da vas uklonim s površine.“

„Ali… Ali“, ruka mi se pruži prema padajućem znaku „STOP“, odvaljenu komadu asfalta na prilaznoj cesti, prevrnutu kontejneru i psećem izmetu veličine lubenice. Bio sam siguran da je sve to hitnije od mene.

„Morat ćete platiti boravišnu pristojbu. Idemo!“

Teško je biti podstanar.