Udruga Tobolac već više od pola desetljeća ima značajnu ulogu u zaštiti i podršci djece koja su u potrebi.
Osnovana 2017. godine kao Udruga udomitelja djece Splitsko-dalmatinske županije Tobolac, a naziv su promijenili 2019. godine u Udruga udomitelja i posvojitelja djece Tobolac, kako bismo se bolje prepoznali u zakonima i registrima. Osnovani su s ciljem promicanja udomiteljstva djece kao primarnog oblika zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi te pružanja podrške udomiteljskim obiteljima koji skrbe o djeci. Pružaju uzajamnu i stručnu podršku i savjetovalište potencijalnim posvojiteljima, posvojiteljima i posvojenoj djeci.
„Naša misija je posvećena osnaživanju i podršci djece, udomiteljima i posvojiteljima, s ciljem spašavanja djetinjstva“, rekla nam je Karla Bandić, voditeljica programa “Svitlom života, snagom znanja, jezikom ljubavi“, a slogan kojim se svakodnevno inspiriraju u radu jest SRETNO DJETINJSTVO ZA SVAKO DIJETE.
Osnovni ciljevi Udruge uključuju promicanje udomiteljstva djece kao preferiranog oblika skrbi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, promicanje prava djece da budu smještena u udomiteljsku obitelj te poboljšanje statusa udomitelja i udomiteljskih obitelji.
„Iako je po zakonskoj definiciji privremeni oblik skrbi, udomiteljstvom zapravo pravovremeno spašavamo djetetovo djetinjstvo, odnosno zdrav psiho-fizički razvoj budući da udomiteljstvom možete djetetu odmah po izdvajanju iz neodgovarajuće, disfunkcionalne obitelji, pružiti prave i zdrave potrebne i nužne obiteljske uvjete potrebne za njegovo ozdravljenje, razvoj i napredak“, objasnila nam je Karla.
„Svako dijete zaslužuje i ima pravo koje je zapisano i Konvencijom o pravima djeteta na život u obitelji, uz strpljivost, toplinu i ljubav njezinih članova i svaki oblik zaštite svojih prava u odgoju i odrastanju, stoga su to i osnovne vrijednosti koje udruga štiti i promiče u svom radu uz promicanje tolerancije i uključivosti kao vrijednosti u komunikaciji u lokalnoj i općoj društvenoj zajednici na svim razinama.“, kaže.
Program „Svitlom života, snagom znanja, jezikom ljubavi“
Jedan od njihovih programa nosi naziv „Svitlom života, snagom znanja, jezikom ljubavi“, čija je voditeljica upravo Karla. Cilj je kroz njega pružiti edukativnu i stručnu podršku u obliku grupnih i individualnih susreta izvan institucija. Na taj način žele izbjeći stigmatizaciju i marginalizaciju djece i odraslih te osigurati potrebnu podršku i savjetovanje.
„Ovim programom pružamo djeci, udomiteljima i posvojiteljima sadržajnu, edukativnu, empatičnu, stručnu i uzajamnu grupnu i individualnu podršku i poticajno druženje van institucija i ustanova skrbi, kako bismo izbjegli marginalizaciju i stigmatizaciju djece i odraslih te im u ugodnoj, opuštenoj i povjerljivoj atmosferi uz podršku educiranih facilitatorica, iskusnih udomitelja i posvojitelja te stručnjaka mentalnog zdravlja pružili podršku, savjetovanje i informiranje sukladno njihovim potrebama“, objasnila nam je Karla.
U okviru ovog programa, održavaju različite radionice i programe.
„PriČajanke u Tobolcu“ uzajamna je grupna i individualna podrška koja se sastoji od nekoliko aktivnosti, kao što su Info pult (individualna, informativna i savjetodavna podrška za postojeće i potencijalne udomitelje i posvojitelje djece), radionice uzajamne (peer-to-peer) grupne podrške za odrasle, radionice uzajamne grupne podrške za djecu, kreativne radionice Mini kazališta Tobolac, te godišnji susret/izlet udomiteljskih/posvojiteljskih obitelji s područja Splitsko dalmatinske županije.
Od programa stručne grupne podrške, održavaju program „Utjecaj traume i/ili težih životnih iskustava na psiho-fizički razvoj djeteta“ što je ciklus od 5 radionica informiranja, educiranja i osvještavanja za udomitelje i posvojitelje djece kojeg vodi socijalna pedagoginja Duška Milinković, kao i program „ACT terapijom za bolje nošenje s razvojnim izazovima u odgoju djece s prethodnim težim životnim iskustvima“ što je ciklus 6 radionica stručne grupne podrške za odrasle.
Održavaju i programe stručne grupne intervencije kroz nekoliko programa. Program „Krug sigurnosti“ je program intervencije razvoja odnosa sigurne privrženosti za roditelje/skrbnike djece u dobi od 0 do 12 godina kojim se povećavaju roditeljski kapaciteti reflektivnog funkcioniranja čime će se olakšati bolje razumijevanje djetetovih potreba. Ciklus se sastoji od 8 radionica i vodi ga psihologinja Janina Pavić Jadrić, kao i program „Usudi se“, ciklus je od 4 radionice za tinejdžere od 13 do 18 godina koji se bore s anksioznosti i drugim razvojnim mentalnim izazovima.
Program „Poticanjem pozitivnog socioemocionalnog razvoja i psihološke otpornosti djece reducirajmo negativne utjecaje medija i društvenih mreža“ jest program prevencije međuvršnjačkog nasilja kroz ciklus od 4 radionice o pojavnosti problema i negativnostima izloženosti internetu i društvenim mrežama djece u predškolskoj dobi te mogućnostima intervencije odgojitelja u predškolskim ustanovama; program za roditelje i odgojitelje djece. Vodi ga psihologinja Adrijana Bedrica.
Glavne zablude o udomiteljstvu
„Ovo je jedno od čestih pitanja koje postavljaju novinari, a zapravo se tiče pravno-formalne definicije što podrazumijeva udomiteljstvo, a što posvojenje djeteta i koji je zakonski okvir za jedno i drugo“, odgovorila nam je predsjednica Udruge, iskusna udomiteljica i posvojiteljica Margarita Vržina kada smo ju upitali o najčešćim zabludama o udomiteljstvu.
„Jedan od glavnih izazova u ovoj tematici je perspektiva iz koje se gleda, raspravlja ili odlučuje o tome - postati ili ne. Oni koji u prvi plan stavljaju želje i potrebe odraslih, tome pristupaju iz perspektive posvojitelja. Ruku na srce, to je perspektiva većine, nazovimo šire javnosti, dok apstraktno teoretizira o posvojenju djece. Oni koji u prvi plan stavljaju potrebe djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, tome pristupaju iz perspektive potreba djece. Oni postaju udomitelji, i na taj način spašavaju dijete i prije nego što se ostvare formalno-pravni uvjeti za posvojenje“, odgovara.
Naglašava da je od prevelike važnosti da se osoba koja razmišlja o posvojenju djeteta iz svoje želje i potrebe za roditeljstvom prvenstveno pravilno informira i educira o tome da se u posvojenju, a onda ćemo logički doći i do udomiteljstva, radi prvenstveno o ranjivoj skupini djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i da moraju shvatiti da se na prvo mjesto stavljaju potrebe te djece. To je inače i naglasak obveznog postupka edukacije koji prethodi dobivanju suglasnosti od strane nadležnog Zavoda za posvojenjem/udomiteljstvom.
„To znači da se tu radi o djeci koja su prvo ranjena od strane svojih bioloških roditelja zanemarivanjem ili zlostavljanjem (ili jedno i drugo), zatim su smještena u ustanovu-dom koji uza svu, recimo i optimalno organiziranu brigu i ne znam kakve dobre materijalne uvjete, nikada niti približno ne može odigrati onu prevažnu ulogu obitelji i odnosa roditelj-dijete (pa makar i samca) koja je presudna za zdrav psiho-fizički razvoj djeteta, što uostalom dokazuju već odavno i znanstvena istraživanja iz područja psihologije i tematike privrženosti (attachment), a posebno najnovija istraživanja iz interpersonalne neurobiologije o presudnom utjecaju individualnog odnosa na zdrav razvoj dječjeg mozga“, kaže nam Margarita i dodaje:
„Odrasli imaju luksuz sviđanja ili nesviđanja vlastitih izbora i puteva, dok ova djeca u nezavidnom položaju smještena u različite ustanove skrbi, nemaju niti približno takav luksuz, ali imaju znanstveno dokazane potrebe te zakonima i konvencijama priznata prava. Za shvaćanje ovih razlika u pristupu, nije potreban veliki intelektualni kapacitet, informaciju i edukaciju će svaka odrasla osoba dobiti ukoliko je traži na dostupnim adresama. Ali onaj puno važniji kapacitet za shvaćanje je kapacitet uma i srca otvorenog za potrebu djeteta na prvom mjestu, a tek onda svoje želje i potrebe za roditeljstvom“, kaže i nadodaje kako se ta itekako legitimna i ljudska potreba ovakvim pristupom (prvo udomiteljstvo kojim nakon dobivene licence već isti dan možete pružiti obitelj djetetu) itekako ostvaruje, čak brže i kvalitetnije nego na drugi način.
„Dakle, potrebno je zapravo prvo shvatiti postojeće realno stanje, a to je da djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi imaju pravo I POTREBU ŽIVOTA U OBITELJI, A NE USTANOVI. Tek onda, kada se dobro osvijestimo o tome, možemo djelovati u smislu PROMJENA trenutnog stanja NABOLJE“, naglašava Margarita.
Realno stanje
Postojeće realno stanje je da su hrvatske ustanove koje pružaju smještaj djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi prepunjene i odavno su nadmašile svoje kapacitete za smještajem i to naravno nauštrb kvalitete, naglašavaju iz Udruge.
„Postojeće realno stanje je da posebno djeca od 0-3 godine života po zakonu ne bi smjela uopće biti smještena u ustanovi (ako to nije isključivo zbog zdravstvenih indikacija), budući da se u toj dobi njihov mozak intenzivno razvija i izostanak primarnog posvećenog skrbnika ima direktnu posljedicu na njegovo zdrav psihološko-emocionalni-socijalni-fizički razvoj. Izostanak odnosa sigurne privrženosti s primarnim skrbnikom znanstveno dokazano negativno utječe na razvoj. A mi imamo domove krcate djecom od 0-3 godina, kao i djecom iznad te kronološke dobi“, kaže Margarita.
A zašto je situacija takva, postoji više prepreka i izazova, od kojih su mnogi iz pravosudnog sustava, zatim iz sustava socijalne skrbi, upravno-pravnog itd. Izazovi iz pravosudnog sustava za koje se primjećuje napredak zadnjih godina jesu vremenski rokovi za donošenje odluka o trajnom lišavanju roditeljske skrbi bioloških roditelja od trenutka stupanja na snagu sudskih mjera izdvajanja djeteta iz biološke obitelji, uz ogradu specifičnosti svakog pojedinog slučaja. Donedavno su ti rokovi se protezali i na cijelo djetetovo djetinjstvo, dok u zadnje vrijeme se ipak u praksi pokazuje tendencija pridržavanja smjernica o donošenju 2 +1 uzastopne mjere na razdoblje od godinu dana. Radi se o mjeri izdvajanja djeteta i smještaja van biološke obitelji u udomiteljsku obitelj.
„Izazov nedovoljno razvijenog udomiteljstva, a koji se veže i na neosviještenost posvojitelja i potencijalnih posvojitelja jest kroničan i akutno-alarmantno nedovoljan broj udomiteljskih obitelji za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, dok istovremeno imamo prevelik omjer posvojitelja naspram djece sa statusom za posvojenje“, govori nam Margarita.
Također, naglašava da su dva važna elementa kod neosviještenosti posvojitelja i izazova koji dolaze s tim:
„Dugogodišnje čekanje registriranih posvojitelja da 'sustav stvori uvjete da se djeca mogu posvojiti', neosviještenost zbog neprihvaćanja realnog činjeničnog stanja da tijekom njihovog dugogodišnjeg čekanja za koje oni imaju luksuz biti frustrirani tromošću sustava, djeca nemaju taj luksuz, ni izbor biranja alternativnih puteva, nego su prisiljeni živjeti ili u ustanovi ili u goroj verziji - disfunkcionalnoj biološkoj obitelji pod nadzorom centra. Time imaju izravne negativne posljedice doslovnog propadanja njihovog djetinjstva i odrastanja u ustanovi, bez skrbi, topline i ljubavi koju bi im trebala pružiti zamjenska/alternativna obitelj njihovoj biološkoj obitelji“, objašnjava.
Trenutna statistika u Hrvatskoj
U domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi je trenutno smješteno 661 dijete mlađe od 18 godina. U stambenim zajednicama uz podršku, dakle mladih koji još uvijek pohađaju školu ili fakultet živi ih 240. Među njima je tek 150-200 djece s ispunjenim pravno-formalnim uvjetima za posvojenje.
A na taj broj, kažu nam iz Udruge Tobolac, treba dodati još barem 500 djece iz tzv. „graničnih“ slučajeva, kada postoji mogućnost poboljšanja uvjeta u biološkoj obitelji, roditeljima se izriče mjera nadzora, no ona može biti izrečena najdulje na godinu dana. Nakon toga djecu treba izuzeti iz obitelji. Za tu djecu će se postupci tek pokretati. Za njih nema mjesta na smještaju u bilo kakvom obliku. Isto tako, odavno već nema mjesta za djecu za koju roditelji zahtjevom traže smještaj u udomiteljskoj obitelji kako bi bila bolje zbrinuta, kako bi dobila iskustvo sigurnog odrastanja, stekla razne vještine, naučila obavljati higijenu i ostalo, uostalom da imaju kakvo-takvo djetinjstvo.
Posvojitelja ima u registru kontinuirano oko 1400. U registru ima oko 2470 udomitelja, od kojih je 1287 za djecu.
Za one koji ne znaju, kako izgleda udomiteljstvo/posvajanje u Hrvatskoj?
„Otvoreno ću reći da u okviru istih zakonskih okvira koji podrazumijevaju i prava i obveze, praksa udomiteljstva i posvajanja je nešto drugačija u našoj županiji u odnosu na druge. U pozitivnom smislu“, kaže nam Margarita.
Za svaku županiju kvaliteta koja se provodi unutar sustava ovisi najvećim dijelom o ljudskim resursima, odnosno o osobama koje rade u stručnim timovima u Područnim zavodima Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
„Mi u našoj županiji imamu sreću i zadovoljstvo da je splitski stručni tim kojeg čine psihologinja i socijalna radnica za udomiteljstvo izvrstan i posvećen radu i dobrobiti i djece i udomitelja i potencijalnih posvojitelja“, kaže.
To znači da kvalitetan tim radi na uparivanju parova (ili samaca) koji su se educirali i prošli obvezne postupke te dobili licencu udomitelja. Tijekom te edukacije koja traje otprilike 2 i pol mjeseca uz ostale stručne postupke, tim dobro upozna kandidate, njihove osobine i vrijednosti i vođeni načelom prvenstvene dobrobiti i potrebe djeteta, na osnovu toga uparuju udomitelje i djecu.
„Iz iskustva naših članova kao i ostalih koje dobro poznajemo, a koji su prošli sve ove postupke u našoj županiji, možemo ponosno reći da su u svojoj procjeni itekako uspješni. Uz naravno i odmak individualnih slučajeva koji su naravno realni i događaju se, a to je da ta veza i ne uspije. U tom kontekstu, smatramo da je udomiteljstvo i odlična priprema za posvajanje, jer priprema buduće i postojeće roditelje na razne izazove koji se događaju kada se jednom odlučimo općenito za roditeljstvo, a posebno ovo „zamjensko“ nebiološko roditeljstvo koje podrazumijeva i određeni stupanj ranjivosti djeteta“, objašnjava nam Margarita.
Sretno djetinjstvo za svako dijete
Udomiteljstvo je po zakonskoj definiciji privremeni oblik skrbi za dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi dok se ne stvore uvjeti za ili povratak u biološku obitelj ili posvojenje. Posvojenje je trajni oblik skrbi, odnosno zakon osigurava jednaka prava i obveze za posvojiteljske roditelje kao i biološke roditelj. Dok traje udomiteljstvo, udomitelji su dužni poštivati donesene sudske odluke o kontaktima s biološkim roditeljima, koji se odvijaju najčešće jednom tjedno po cca 2 sata, na nekom javnom ili posebno određenom mjestu. Posvojenjem se dokida ta zakonska obveza.
„Sada se opet vraćamo na informiranost i educiranost posvojitelja. Oni koji se educiraju ili intuitivno znaju i shvate važnost djetetovih potreba od početka, koje podrazumijevaju i njegovo znanje i osviještenost o svojoj prošlosti i korijenima pa makar to uključivalo i teška iskustva, ti posvojitelji zapravo najčešće postaju udomitelji i uz sve prepreke kojih realno ima, oni hrabro i postojano kroče naprijed, jer znaju da čine najbolje moguće za dijete i ostvaruju njegove potrebe. A na tom putu imaju i itekako važnu i potrebnu podršku, uzajamnu i stručnu u našoj udruzi“, kaže Margarita.
Za kraj, naglašava:
„Ovim putem pozivamo sve koji ili razmišljaju, u dilemi su ili su već u postupku da nam se slobodno obrate na naše kontakte za bilo koju vrst podrške: informacije, savjetovanje, uzajamnu ili stručnu podršku. Tu smo za sve, zbog njih, a prvenstveno zbog djece koju će spasiti. Jer mi želimo SRETNO DJETINJSTVO ZA SVAKO DIJETE.“
