Jedan od svjedoka povijesti Domovinskog rata je i Mladan Šiško, sadašnji predsjednik Udruge Hvidra - Split. Dragovoljac od 01. rujna 1990,, počeo je ratni put u Specijalnoj policiji, a završio u 1. Hrvatskom gardijskom zdrugu.
Vrhunac je bila dakako dugo očekivana Vojno redarstvena operacije "Oluja".
– Da bi mogli pričati o Vojno redarstvenoj operaciji "Oluja" moramo se prisjetiti svih naših poginulih suboraca koji su svojim životima kroz četiri krvave godine omogućili nama preživjelima da izvedemo tu veličanstvenu operaciju – kazuje Šiško, te nastavlja:
– Moramo se prisjetiti svih dana, tuge, patnje, muke ali i prkosa, inata, ponosa te domoljublja koje nas je nosila kroz cijeli Domovinski rat. Teško se ne vratiti na dane kad je uistinu bilo hrabro srce dragovoljca nasuprot mržnji i hladnom čeliku srbočetničke armade potpomognuto tadašnjom JNA.
Trebamo se prisjetiti svih napadnih operacija HV-a u kojima smo metar po metar oslobađali okupirani teritorij i stezali obruč oko neprijatelja. Sve to je dovelo do VRO "Oluja".
Što se tiče mene osobno i ekipe kojoj sam pripadao moram s ponosom reći kako sam pripadao ekipi koja je takorekuć cijeli rat provela zajedno, osim možda na samim počecima kada se stvarala HV.
Naši pripadnici prošli su kroz mnoge elitne postrojbe kao npr. Specijalna policija, bojna ban Jelačić, 72 b VP, bojna Frankopani, bojna "Matija Vlačić" 1 Hrvatskog gardijskog zdruga u kojem smo dočekali "Oluju". Vremenski smo najviše proveli kao pripadnici bojne "Matija Vlačić", Specijalne postrojbe Glavnog stožera HV.
Zapovijed stigla u 4 ujutro
Za samu operaciju "Oluja" raspoređeni smo kao taktička grupa pri zbornom području. Naša zadaća bila je krećući iz pravca Vrane s konačnim ciljem ulaska u Benkovac. Zapovijed je došla ujutro oko 4h. Iako smo iza sebe imali mnogo akcija teško se bilo othrvat onoj euforiji koja nas je prožimala.
Prilično dobro smo poznavali teren budući da smo puno puta ranije išli u izviđanja, a i bili smo smješteni na samoj crti razdvajanja u mjestu Vrana na prekrasnom Vranskom jezeru. Nažalost nedugo nakon polaska pogiba naš Branimir Anić – Matan.
Kako je cijelo to područje bilo minirano, što smo znali i dobro pazili kud se krećemo, nikad ne postoji apsolutna sigurnost bez obzira koliko dobro poznavali kad su mine u pitanju.
Prvi sukob s neprijateljem dogodio se ako me sjećanje dobro sluzi u mjestu Miranje. Prošli smo bez poginulih i ranjenih. Budući da je bilo vrlo vruće malo smo uzeli predaha da se osvježimo. Nismo dugo odmarali jer je adrenalin bilo visok. Nedugo nakon toga imamo drugi susret s neprijateljem. Moram reći da to nije bila neka organizacija obrane, više kao odstupnica neprijatelju koji se već počeo povlačiti.
Pred Benkovcem jaki otpor
Pred sam ulaz u Benkovac otpor je bio puno žešći i jači, no ovo što smo mi nosili u sebi ništa nije moglo zaustavit. Tu smo imali tri ranjena suborca ali kako nas je pratila medicinska ekipa, svi su brzo zbrinuti.
Sam ulazak u Benkovac ne znam kako bih opisao, s jedne strane sreća i ponos, s druge tuga. No kako smo bili vojnici trebalo je odmah djelovat jer je bilo ljudi, civila u gradu.
Sve smo skupili na jedno mjesto u centru grada i nikome nije dlaka s glave falila. Objesili smo zastavu na kampanel te si dali malo oduška odmorivši u kafiću kojeg vlasnik u bijegu nije ni zatvorio.
Tu hladnu pivu, to zadovoljstvo obavljenim poslom nikada zaboravit neću. Sjedili smo pok. Mario Božiković Brački i ja, ispijajući pivo i u jednom momentu izgovori on rečenicu koja mi i dan danas odzvanja u glavi. Pogleda me onako pomalo zabrinuto i kaže: "Brate moj, šta ćemo mi sad?" tad nisam ni shvatio što mi je rekao jer je trebalo krenuti dalje u oslobađanje lipe naše.
Kad je sve završilo izlaskom na granicu s BIH tad mi je ta rečenica zazvonila u glavi i zvoni još i danas.
Biti pod zapovjedništvom generala Ante Rose, generala Ante Gotovine, pukovnika Bruna Zorice - Zulua, pok. Slave Šimičevića, Ante Žonija Maksana i Stanka Kreše bila je čast i ponos – za kraj će Mladan Šiško.
