Na Svetoga Duju te 1988. nije bilo procesije po gradu. Bio je još socijalizam i procesija se mogla održavati samo oko katedrale Svetog Dujma, u krug, onako ispod onih svodova oko crkve.
Ali naš grad tog 7. svibnja 1988., dobio je možda najveći i najljepši poklon za dan svoga patrona.
Te večeri napunili smo košarkašku dvoranu na Gripama, a splitska Jugoplastika je u odlučujućoj trećoj finalnoj utakmici pobijedila beogradski Partizan rezultatom 88:67 i tako u prvom u nizu finala, bilo ih je kasnije, splitski su žuti započeli niz u kojem će kasnije godinama deklasirati Beograđane i osvajati čak četiri titule prvaka za redom, a o europskim uspjesima da i ne govorimo.
Stasala je tada na Gripama jedna generacija splitskih košarkaša, ponikla iz splitske košarke, naravno uz par vrhunskih pojačanja, koji će se par godina kasnije, kao što znamo, prometnuti u europske i NBA zvijezde.
Za Žute su nastupili i koševe dali: Zoran Sretenović 5, Velimir Perasović 10, Toni Kukoč 10, Goran Sobin 28, Željko Poljak 2, Ivica Burić, Žan Tabak, Duško Ivanović 23, Dino Rađa 10 i Pero Vučica. Sjećam se da mi je tog poslijepodneva ukralo kartu na jednom zidiću na Baćama, ja se hvalio, pokaziva je, jer je stvarno bila stvar prestiža toga dana imati taj "zlatni papirić". Na kraju sam ipak ušao u dvoranu pa i sjedio odmah iza klupe Žutih.
A utakmica velika, svi u žutom pogotovo na onoj istočnoj tribini, i lomili su Žuti na krilima Tonija i Dina, naravno uz Perasa i Duška Ivanovića otpor gostiju.
Junak pobjede bio je Goran Sobin, s dvadest osam poena i totalno stavio u džep njihovog Vladu Divca. Goran Sobin naš čovjek za finala, i stvarno su nam srca pucala prije par godina, kada smo se okupili na komemoraciji na tom istom parketu splitskih Gripa, kada nas je prerano napustio taj naš veliki i srčani igrač i danas neprežaljen.
Bila je to prva i dugo čekana titula Žutih nakon dugih godina krize. Momčad predvođena velikim trenerom i pedagogom, nadasve gospodinom Božidarom Maljkovićem u njegovoj drugoj sezoni u Splitu.
Tako smo i mi, koji smo uspjeli na tog Svetog Duju 1988. ući u malu dvoranu na Gripama, svjedočili povijesnom trenutku, naše prve titule u nizu, (naravno nakon one majstorice s Bosnom 1977. kada je gospodin košarke kako smo ga zvali, Damir Šolman zabio u zadnjoj sekundi i donio nam titulu). Par minuta prije kraja legendarni tajnik kluba sa splitskih Gripa, Josip Bilić Biba, otišao je do zapisničkog stola i uzeo na trenutak pehar u ruke, pokazujući ga onim stotinjak pretplatnika Žute obitelji, dijelu gledatelja koji je uvijek ostao uz svoje Žute, pa i kad se svojedobno igralo i u Drugoj ligi. Kao da je želio reći: "Evo ga, naš je, dugo smo ga čekali".
I kada sam došao doma na Toć u žutoj majici vidio sam suzu u oku moga ćaće koji mi je rekao: "A sićaš li se kad smo ono ispali iz lige".
Tako je Sveti Duje postao istinski 'zvonik Gripa', zaštitnik i patron donio je sriću, i tako je krenula najljepša sportska splitska priča, tako smo bili sretna generacija koja je gledala nešto što ostaje za sva vrimena i što će prekriti kako je pjevao Oliver "Žuto lišće ljubavi".
