Kada smo u našem putovanju Imotskom krajinom tražili bunar na kojemu je snimljena legendarna scena Prosjaka i sinova u kojoj Kikaš od trudne Vrtirepke zahtjeva da u njega skoči, mnogi su nas uputili u Medov dolac i zaseok Raose gdje je rođen Ivan Raos, autor Prosjaka i sinova koji je teški život ljudi Imotske krajine u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća pretvorio u legendarni roman i nezaboravnu seriju.
"Svaka se uspaljenica mora u bunaru oladit", legendarna je rečenica iz serije koju pamte svi koji su je pogledali.
Budući da je Imotska krajina prepuna zdenaca koji su u 18., 19 .i početkom 20. stoljeća bili centar zajednice, ovi krajevi izrodili su bezbroj legendi o zdencima koje zabavljaju i inspiriraju generacije. Mještani ih i dan danas rado prepričavaju.
U krševitom krajoliku Imotske krajine voda je oduvijek bila dragocjenija od zlata. Na prostoru gdje rijeke gotovo ne postoje, a tlo je ispresijecano vapnenačkim stijenama, ljudi su stoljećima ovisili o bunarima i zdenicima koji su često predstavljali jedini pouzdan izvor pitke vode.
Mnogi od tih bunara nastali su davno, još u vrijeme kada su se stanovnici ovog područja snalazili kako znaju i umiju da dođu do vode, kopajući duboko u krš ili koristeći prirodne udubine u stijeni. S vremenom su zdenci postali mnogo više od pukog izvora vode. Oko njih su se okupljala sela, ondje su se dogovarali poslovi, susretali putnici i prenosile vijesti, a upravo su takva mjesta često bila i pozornica narodnih priča koje su se generacijama prenosile usmenom predajom.
Neki od bunara Imotske krajineposebno su intrigirali i istraživače i znatiželjnike. Uz njih su vezane priče o vilama, tajanstvenim pojavama i tragičnim sudbinama koje su, barem prema kazivanjima mještana, obilježile ta mjesta.
Bunari pored kojih se češljaju vile dok u njima spavaju zlodusi
Vjerovanje u vile, zloduhe, vukodlake i vukojarce nije bilo strano življu Imotske krajine u stara vremena. Istraživač Mate Puljak u članku "Ilirski bunari Karus u Zagvozdu" opisao je nekoliko narodnih legendi o bunarima Karus pored Zagvozda.
Uz stare zdence Imotske krajine, navodi Puljak, stoljećima su se prepričavale i neobične priče koje su bunarima davale gotovo mističnu dimenziju. Prema narodnoj predaji, kod bunara Karus u Zagvozdu znala se pojavljivati vila Marta koja bi sjedila na kamenu i češljala svoju dugu kosu. Jednom je, govore mještani, naišao mladić koji joj se približio, nakon čega ga je vila začarala i odvela u svoju špilju iz koje se nikada nije vratio.
U drugim pričama spominje se tajanstvena žena koja navodno izlazi iz špilje svake noći u ponoć, u pratnji svatova, oplakujući dragoga koji je poginuo na tuđoj zemlji.
Stari su ljudi upozoravali i da nije dobro zaspati kraj bunara jer bi se čobani koji bi ondje prenoćili, prema predaji, budili u vilinskom svijetu. Među najdramatičnijim pričama je ona o djevojci koja se bacila u bunar bježeći od Turčina koji ju je pokušao silovati nakon što joj je ubio zaručnika, odabravši smrt umjesto gubitka časti.
U narodnom pamćenju ostala je i priča da su se u velikom bunaru Karus utopile tri žene, zbog čega su mnogi vjerovali da svaki bunar ima svog duha ili zloduh koji može čovjeka namamiti u dubinu. Upravo takve legende, isprepletene s povijesnim sjećanjima i seoskim predajama, stoljećima su davale zdencima Imotske krajine posebnu, gotovo tajanstvenu auru.
Jesu li trudne djevojke zaista redovito činile suicid bacanjem u bunar?
Čitajući roman Prosjaci i sinovi i gledajući legendarnu seriju, može se steći dojam da je "bacanje u bunar" bila gotovo uvriježena praksa te da je samoubojstvo obeščašćenih djevojaka bilo nešto što se događalo redovito i ritualno, ali to vrlo vjerojatno nije bio slučaj.
Ivan Raos u romanu je situaciju s Vrtirepkom i Kikašem, koji u nemilosrdnom patrijarhalnom načinu života vlastitu unuku tjera na samoubojstvo, doveo do apsurda i pretvorio u gotovo komičan dijalog. Na kraju krajeva, Vrtirepka na kraju uopće ne izvršava samoubojstvo nego je domišljatošću spašava rođak Potrka, a na kraju je za ženu bira Džo Amerikanac, najbogatiji čovjek u selu.
U narodnim predajama Dalmatinske zagore često se spominje motiv djevojaka koje su, kako bi sačuvale čast, radije birale smrt nego obeščašćenje. Iako povjesničari rijetko nalaze stvarne zapise o takvim događajima, takve priče stoljećima su živjele u usmenoj tradiciji i vezivale se upravo uz mjesta poput bunara, litica ili dubokih ponora.
Baba kljukača i zmaj u Žderinom bunaru
U Runovićima smo obišli misteriozni Karoglanov bunar u kojemu žive, vjerovali ili ne, zlatne ribice. Mještani nam kazuju da ribice svako malo netko odnese, ali uskoro se netko drugi pobrine da se ribice vrate. Vidjeti zlatne ribice u napuštenom Karoglanovom bunaru zaista je nadrealno. Taj bunar je, inače, sazidan za vrijeme turske okupacije za lokalnog svećenika koji se sakrivao u obližnoj kućici.
No, u ovim krajevima najpoznatija "bunarska" legenda je ona o zmaju u Žderinom bunaru. Zapisao ju je Petar Gudelj u knjizi "Zmija mladoženja".
Žderin bunar nalazi se na brdu iznad kuća, uz stari konjski put. Prema predaji i legendi koju je zapisao Gudelj, presuši tek jednom u sto godina, a voda u njemu smatra se nečistom pa je ljudi i stoka ne piju. Govorilo se da u bunaru živi zmaj koji iz dubine izlazi rijetko, ali tada odnosi ljude ili konje, najčešće mlade djevojke.
U bunaru, prema predaji, živi i baba kljukača koja djecu primamljuje vodi, a zatim ih kljukom gura prema zmaju.
Jednog ljeta, prema legendi koju prenosi Gudelj, dogodila se tragedija. Najljepša djevojka u selu, Ana Cikuljina, došla je s prijateljicama na bunar. U šali su je nagovorile da siđe na prvi kameni prag iznad vode.
U trenutku kada je stala na stijenu, voda se zamutila, a iz dubine su se pojavile "duge ruke koje su je povukle prema dnu bunara". Prestrašene djevojčice potrčale su prema selu vičući: "Uduši se Ana Cikuljina!"
Mještani su se okupili oko bunara, ali nitko se nije usudio sići u dubinu. Tijelo su na kraju izvukli starim načinom, na dugi štap privezali su srp i njime zahvatili utopljenicu.
Prema legendi koju bilježi Gudelj, zmaj se potom ponovno spustio u dubinu bunara, gdje prema predaji i danas čeka novu žrtvu.
Kikaševi dvori danas propadaju: Posjetili smo skriveno selo iz Prosjaka i sinova
