Suzana Kačić Bartulović, predsjednica Savjeta za obrazovanje SDP-a Split, uputila je dopis u kojem se osvrnula na projek Škola za život, nazvavši ga “teatrom apsurda, a ne reforma”.

Njen dopis prenosimo u cijelosti i autentično:

Dok se nastavnike uvjerava da moraju biti sretni i zadovoljni jer su dobili povišicu od 180 kuna, upravo su se sada razbacali po „skijalištima“ – podovima u hladnim učionicama, za to vrijeme posljedice neprovođenja istinske reforme društva, a time i obrazovanja, sve više i brojnije stižu na naplatu. Nijedan nastavnik ne može, pa da ima moći čarobnjaka, Harryja Pottera i Merlina zajedno, današnjem učeniku nadomjestiti nedostatak kućnog odgoja ni nadoknaditi civilizacijsku sramotu hrvatskoga javnog prostora u kojem se na besraman način, kao što to čine Bujanec, Ivan Đakić i njima slični može iživljavati bilo tko, a posebno ne nad društvenim manjinama u bilo kojoj kategoriji.

Postupak Ivana Đakića ogledni je primjer zbog čega Škola za život nije ništa drugo nego još jedan projekt trošenja novca iz državnog proračuna kako bi se zadovoljila forma, ali ne i sadržaj.

Ivanu Đakiću odbijen je pritvor, pušten je na slobodu, novinarima je poručio da mu je žao, otišao je kući (u svoju vilu, apartmane, što već od tih minornih objekata posjeduje u svojoj 22. godini) i nastavio svoje surfanje bespućima društvenih mreža. Iz članka u Slobodnoj Dalmaciji saznajemo sljedeće:

„Međutim, čini se da je mladi sin saborskog zastupnika Josipa Đakića brzo zaboravio na svoju ispriku te je ponovno na Facebooku podržao govor mržnje jednog komentatora svoje fotografije.

Stanoviti Ivan iz Splita predstavio se kao kolega iz HDZ-a, premda se mladi Đakić iščlanio iz HDZ-a, napisao mu je:

– Nisi ti za Audia ti si tikva za Merđu. Pozz od Brata iz HDZ-a Split. Dobro si Srbadiji čestita ko ih j…

Njegov je komentar Ivan Đakić prvo lajkao, a onda je i odgovorio:
– Pozdrav, brate, živio!“

Poštovana ministrice, poštovani vladini dužnosnici i dužnosnici agencija koje se bave obrazovanjem, poštovani gradonačelniče, molili bismo vas da se izjasnite tko je odgovoran za ovakvu „braću“, tko je odgovoran što nam se obrazovanje sustavno urušava, što su brojevi izostanaka naše djece s redovne nastave u školama u rapidnom porastu, kao i broj učenika koji traže oslobađanje od nastave TZK, što su slučajevi mobbinga i bullinga sve češći i izraženiji i što je sve veći broj „čudnih“ visokih škola u Bosni i Hercegovini gdje naši učenici još brže dolaze do „čudnijih“ diploma pa se vraćaju kući i uz pomoć poznanstava u odborima biranih po političkom ključu brzo dobivaju prednost na natječajima.

Nemamo vremena ni za čuđenje ni za čekanje. Mladi ili odlaze nezadovoljni društvom podobnih, a ne sposobnih, ili ostaju ovdje kao žrtve Horvatinčića, Đakića, Daruvarca, tako nekog „poduzetnika a la Croat“ ili nadriliječnika Pernara koji su ogledalo onoga za što smo svi odgovorni – neki svojom šutnjom, neki svojom pohlepom.

Istraživanje Instituta za društvena istraživanja i Zaklade za znanost pokazalo je da tek 16 posto osmaša voli ići u školu, a voli je i 35 posto učenika petih razreda. No, učenici su vrlo dobre ocjene dali svojim učiteljima. Također, misle da se gimnazija cijeni više od strukovnih škola, ali da će sa strukovnom prije doći do posla.

Možete nabaviti novcem poreznih obveznika najsuvremenija tablet računala, ali hoće li oni naučiti našu djecu čitanju, pisanju, izražavanju, slušanju, hoće li tablet pomoći da nam djeca vole školu? Koja će virtualna učionica primijetiti nesretnog tinejdžera koji spušta pogled jer nije pročitao lektiru ni napisao zadaću jer je nesretno zaljubljen, a roditelj upravo ostao bez posla? Kako će virtualnom nastavniku pod odmorom tiho ispričati što mu se događa i zatražiti pomoć?

Jučer je u Zagrebu na skupu, Obrazovnoj konferenciji, pred 1700 nastavnika motivacijski govor po principu TED talkova držao Roberta Kopala, donedavni državni tajnika u MUP-u, bivši obavještajac koji je iznenada zaposlen u HDZ-u na nizu poslova, ali postaje i savjetnik premijera za nacionalnu sigurnost, iako Vlada već ima potpredsjednika za obranu i nacionalnu sigurnost. Po kojim kriterijima je odabran za govornika, znaju valjda samo oni koji misle da se u virtualnom svijetu mogu, po potrebi, zaboraviti nečije radne biografije, a građanima prodavati magla o sekularnoj državi i nemiješanju politike u obrazovanje.

Danas je nastavna, o krativnosti u nastavi govore oni koji su zadnji put bili u razredu kad su maturirali… Déjà vu! Teatar apsurda i dalje čeka svog Godota…

Stoga, ne trebate trošiti sulude novce iz džepova poreznih obveznika na edukaciju nastavnika i „besplatne“ udžbenike, bolje educirajte roditelje, saborske zastupnike, članove Vlade i sve one koji su omogućili primitivcima i nasilnicima da prolaze nekažnjeno. Nama samo dajte jednake uvjete za rad i plaću dostojnu akademske razine koju imamo. Naše učenike pustite da zajedno s nama odlučuju što bismo zajedno željeli čitati, pisati, razgovarati i slušati, osigurajte društvo pozitivne selekcije.

Izgradili smo društvo poremećenih vrijednosti gdje se akademski građani već 25 godina ne mogu dogovoriti kako osuvremeniti nastavne planove i programe, a mladost, umorna od odraslih, uz cajke i tikete iz kladionica nestrpljivo očekuje kraj nastave. Prije 15 godina (2004. godine) ukinut je jedan sat nastave Hrvatskoga jezika u nižim razredima osnovne škole, stoga učenici od 1. do 4. razreda umjesto 6 sati tjedno imaju 5 sati nastave tog iznimno važnog predmeta. U isto vrijeme druge zemlje EU imaju prosječno 6-7 sati materinskoga jezika. Gimnazijalci imaju četiri sata nastave Hrvatskog, a program je koncipiran za šest sati. I sad se čudimo što mladi ne vole školu, dosadno im je? No, nastavnici im nisu problem. Mi smo dobili visoku četvorku prema istraživanju Instituta za društvena istraživanja i Zaklade za znanost. Kako ćete proći svi vi koji ste odgovorni za opremanje škola, odgovorite nam uz mali detalj slike u prilogu iz jedne osnovne škole u Splitu koja ima izvrsne rezultate, ali i derutne stolice.

Split je prvu novu školu dobio 28 godina od osamostaljenja. Mnoge škole su zapuštene, nedovoljno opremljene, nemaju primjerene sportske dvorane, imaju problem s grijanjem ili hlađenjem. Tableti ni tu neće pomoći.

Kako tim divnim nastavnicima i djeci još uvijek prodavati bajku da je znanje moć? Vladajući na svim razinama odgovorne su osobe koje bi na to trebale dati odgovor. Tražimo nastavu Građanskoga odgoja – ignorirate nas. Imamo Vjeronauk u smjeni iako je izborni predmet, a nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture u suprotnoj smjeni pa se čudite izostancima s nastave TZK i sve brojnijoj pretiloj djeci. Recite nam, biste li vi poslije 6 sati nastave u jutarnjoj smjeni išli na nastavu Tjelesnoga u staru, hladnu, derutnu dvoranu na drugi kraj grada?

Hrvatska – mala zemlja još manjih mogućnosti za one koji žele raditi, učiti, znati, a da nisu zaštićeni „tatini sinovi“ ili članskim iskaznicama politika u koje zapravo ne vjeruju, ali im osiguravaju fotelje.

Postat ćemo mala zemlja za velik egzodus mladosti.

Quo vadis, Croatia?



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime