Prema navodima londonskog tabloida Daily Express, Hrvatska, donedavno sinonim za „povoljan Mediteran“, suočava se s najtežim izazovom u zadnjem desetljeću. Taj britanski list piše kako je broj dolazaka s ključnih emitivnih tržišta – ponajprije iz Italije i Njemačke – u padu jer su cijene, kako tvrde, u posljednje tri godine skočile i do 50 posto.
Usporedbe radi, konkurentske Španjolska i Grčka u istom su razdoblju zdigle cijene tek 15 do 20 posto, pa se Hrvatska – nekad jeftinija alternativa – odjednom našla skupljom od starijih turističkih velikana. Ironija je još veća kada se zna da zemlja ima jedne od najnižih energetskih troškova u EU-u i sniženu stopu PDV-a od 13 posto za ugostitelje. Poskupljenje, dakle, ne dolazi izvana, nego iz same industrije: rast plaća sezonskih radnika, skok najamnina i – kažu upućeni – sveprisutan „val pohlepe” podigli su račune za smještaj, ležaljke, točeno pivo, pa čak i parking do neba.
Posljedice su već vidljive. Lani je, usred rekordno posjećenog ljeta, devizni prihod od stranih gostiju pao 0,7 posto. Još je ozbiljnije to što se prosječna potrošnja turista smanjuje: putnici štedljivo biraju kraće boravke, a mnogi uopće odustaju. Na platformama poput Tripadvisora nižu se frustrirani osvrti: od trideset eura za ležaljku do sedam eura za Coca-Colu na plaži.
Što kažu gosti?
U internetskim raspravama slika je šarena – ali poruka gotovo jednoglasna. Skandinavac, koji je do prije koju godinu redovito ljetovao u Dalmaciji, sada tvrdi da je tjedan dana na Jadranu jednako skup kao dva tjedna u Italiji. Na društvenim mrežama kruži usporedba: četiri eura za pivo u Portugalu, devet u Dubrovniku. Jedan vozač kroz suze smijeha opisuje kako je na benzinskoj postaji uz auto-cestu za dva espressa platio gotovo deset eura, dok mu je konobar uz smiješak zadržao kusur.
Posebnu ogorčenost izazivaju „rekordne” cijene parkiranja – deset eura na sat ili sedamdeset eura za dan u Dubrovniku. „Ako već moram dati talijanske novce, radije ostajem u Italiji, gdje je pijesak i bolja infrastruktura”, primjećuje jedan komentator. Drugi priznaje da „će Rusi bez problema pokriti rupe“, a treći nudi začudnu računicu: „Za 40 eura u Londonu jedem svaki dan mjesec dana, u Splitu – jedva tjedan dana.”
No nisu svi kritični. Dio putnika tvrdi da je Hrvatska i dalje „povoljna ako se zna gdje tražiti”: izvan glavnih šetnica, izvan Dubrovnika, izvan srpnja i kolovoza. Nekima ni visoka cijena ne smeta – pod uvjetom da prate i kvaliteta i osmijeh domaćina. Upravo tu, međutim, nastaje novi jaz: oni koji su ljetovali prije deset godina nostalgiju za obiteljskim gostoprimstvom zamijenili su osjećajem da su „broj na brzom protoku”.
U čemu je srž problema?
Komentari otkrivaju duboko podijeljenu percepciju. Stranci su sve glasniji u upozorenju da hrvatske cijene „ne prate vlastitu razinu usluge” i da se Jadran pretvara u destinaciju za imućnu elitu. Lokalci pak podsjećaju kako je vrijeme „ratnih popusta” davno prošlo, a zemlja postala članica eurozone, s razvijenim hotelima i marinama koje traže veća ulaganja. Jedni smatraju da je „euro ubio romantični Jadran”, drugi kažu da je visoka cijena nužni filter za masovni turizam.
Ipak, zajednički nazivnik svih rasprava jest nesrazmjer: preskupi parking, preskupa kava, prosječna pizza od petnaest eura, uz plaću domaćeg radnika od oko 850 eura mjesečno. Dok se vlasnici apartmana i restorana nadaju „turistima dubljeg džepa”, dio građana i sezonskih djelatnika strahuje da će njihova obala postati luksuz i za vlastite obitelji.
