Hrvatsku je ponovno potresao stravičan zločin. U Drnišu je ubijen 19-godišnji mladić, maturant koji je radio dostavu hrane, a za ubojstvo je osumnjičen Kristijan Aleksić – čovjek koji je već bio osuđen za brutalno ubojstvo iz 1994. godine. Prema navodima medija i policije, Aleksić je nakon pucnjave pobjegao, a u potragu su odmah uključene specijalne jedinice, dronovi, helikopteri i veliki broj policijskih službenika.
Slučaj koji je ponovno otvorio pitanje sigurnosti
Ovaj slučaj ponovno otvara jedno bolno pitanje: koliko je hrvatski pravosudni sustav doista sposoban zaštititi građane od osoba koje predstavljaju ozbiljnu prijetnju društvu?
Prema dostupnim informacijama, Kristijan Aleksić nije bio nepoznat institucijama. Još 2002. godine osuđen je zbog brutalnog ubojstva mlade žene Marijane Sučević, a tijekom godina povezivan je s ozbiljnim prijetnjama, psihijatrijskim liječenjem i posjedovanjem oružja.
Ipak, unatoč svemu tome, ponovno se našao na slobodi – dovoljno slobodan da, prema sumnjama istražitelja, ponovno oduzme ljudski život.
Policija odradi svoje, ali gdje sustav puca?
Tu dolazimo do ključnog problema hrvatskog sustava: policija često kvalitetno i profesionalno odrađuje svoj dio posla, dok pravosuđe prečesto zakaže u dugoročnoj zaštiti društva.
Hrvatska policija posljednjih godina pokazuje visoku razinu operativne sposobnosti. U slučajevima teških kaznenih djela reakcije su uglavnom brze, koordinirane i tehnički sofisticirane. Tako je bilo i u Drnišu, gdje su odmah aktivirane specijalne snage i široka potraga za osumnjičenim.
Policijski sustav raspolaže modernim metodama nadzora, kriminalističke obrade i terenskog rada, a hrvatski istražitelji često postižu zapažene rezultate u rasvjetljavanju teških zločina.
Građani sve više gube povjerenje
No problem nastaje nakon toga.
Jer što vrijedi kvalitetna otkrivačka djelatnost policije ako osobe koje su dokazano nasilne, psihički nestabilne ili višestruko opasne ponovno završavaju na slobodi bez adekvatnog nadzora? Upravo takvi slučajevi stvaraju osjećaj nesigurnosti među građanima i ruše povjerenje u institucije.
Drniš nije samo tragedija jedne obitelji. To je simbol šire društvene slabosti. Građani se danas sve češće pitaju jesu li kazne primjerene, postoji li sustavan nadzor nad visokorizičnim počiniteljima i koliko se ozbiljno shvaćaju procjene opasnosti kod osoba s nasilnom prošlošću.
Posebno zabrinjava činjenica da su, prema medijskim navodima, pojedini ljudi u Drnišu već osjećali strah od osumnjičenog te su ga izbjegavali.
Ako lokalna zajednica zna da postoji ozbiljna prijetnja, postavlja se pitanje – kako je moguće da sustav nije reagirao preventivno?
Hrvatska mora reagirati prije nove tragedije
Hrvatska mora prestati reagirati tek nakon tragedija. Potrebna je ozbiljna reforma kaznenopravnog i sigurnosnog sustava, posebno kada je riječ o višestrukim nasilnicima i osobama s poviješću teških kaznenih djela. To uključuje stroži nadzor nakon izlaska iz zatvora, kvalitetnije psihijatrijske procjene, bolju razmjenu podataka između institucija i jasnije mehanizme procjene rizika.
Jer država koja ne može zaštititi vlastite građane od ljudi za koje je već znala da su opasni – riskira izgubiti ono najvažnije: povjerenje javnosti.
A nevini 19-godišnji mladić iz Drniša platio je najvišu cijenu tog sustavnog propusta.
