Kad bi pohlepa imala ikakvog smisla osim pokušaja da nasitimo paket kompleksa i rana iz najmlađih dana, smisao kao svrha ne bi postojao u kontekstu samodovoljnosti.
Neobična smo vrsta, mi, ljudi. I oni s malim i oni s velikim Lj nataknutim za prvo početno slovo vrste pod koju se deklariramo. Što uopće znači biti Čovjek?
Biće sazdano od strahova i želja. Od nekih mikro i makro ljubavi koje nas vode od sebe do sebe, od nekuda do nikuda. Totalno uvjereni kako sve znamo i kako nedodirljivi postojimo u svijetu. Vrsta smo koja se dijeli. Na ove i one, vaše i naše, ovakve i onakve. Čak i sami u sebi podijeljeni, rasčovječeni na korijenitost osobne biti i nametnutih očekivanja u koja se nasilu ukalupimo.
Čovjek. Vječna utrka unutar granica rastezljive kože, bijeg i dohvaćanje onog od čega bježimo suludo i istovremeno. Izmjena svjetla i tame ispred naših vijeđa.
Pa pomislimo na tren kako smo sve baš lijepo posložili. Popunili smo CV sasvim pristojnim rečenicama, ne crvenimo se pred hrpom natipkanih slova po papiru koji nas tobože predstavlja i po kojem će netko procijeniti svu našu vrednotu. Čovjek. Najtužnija vrsta u beskraju.
Veličanstveno biće ili tek zarez u nabrajanju općeg postojanja?
Koliko smo veliki ispričat će nam prvi plač djeteta na putu prema majčinim rukama, kad napusti toplinu utrobe njene. Prvi koraci, osmjesi koji ispune tišine, oprosti, zagrljaji, poljupci na mjesečini. Koliko smo veliki ispisano je u svakom oprostu, pruženoj ruci bez rukavica i obrisanim obrazima posoljenih bolom. Oslika nam veličinu svako djelo kojim smo nekoga podržali, utoplili, nahranili ga i bili im utočište kad je najoštrije zavijao vjetar sjeverac a čovjek nejak u samoći drhtao.
U trenutcima poput ovog u kojem smo svi sami i u tome svi zajedno, pitam se tako, koliko nas drhti ogrnutih tek tišinama ili okićeni rastućim egom?
Priželjkujem blagoslove kroz ovu tišinu. Da se sjetimo tko smo i kuda idemo. Da se sjetimo glagola voljeti kojeg ćemo provući kroz svaku poru kao kisik bez kojeg nas ne bi bilo. Priželjkujem tišinu u kojoj ćemo čuti da nije Ja veće od Ti, niti Moje ugrožava Tvoje. U kojoj ćemo se sjetiti da smo mali i savitljivi prema svakom oblikovanju sudbine koja nas zadesi. Ili ćemo se preoblikovati u neku novu, bolju verziju sebe ili ćemo, poput suhe grane, jednostavno puknuti. Beživotni, prazni, daleko od vrste pod kojom smo stvoreni.
Čovjek. Prilagođavanje mirovanja putovanju na kojem bi rado trčali. Vrsta koja se najbolje spozna kad sa sobom sama ostane.
Čekat će staze i pjesme da izlete iz naših grla. Čekat će mora i zvijezde da nas. Sve će čekati, ako se umirimo i sebe strpljivi dočekamo. Sad. Jučer dokazati ne mogu, sutra ne znam imam li.
Sve se u životu po navici svrstava pod kategorije.
U koju ćemo kategoriju svrstati ovo buđenje za koje je navijen alarm nama spavačima, na izbor je svakome od nas.
