U nekim dijelovima svijeta ljudi ne samo da žive dulje, već i bolje – bez kroničnih bolesti, s više energije, društvene uključenosti i vitalnosti i u dubokoj starosti. Te regije nazivaju se plave zone, a znanstvenici koji ih proučavaju zaključili su da dugovječnost njihovih stanovnika nije stvar slučajnosti ni genetike, nego svakodnevnih navika. Prehrana igra ključnu ulogu, prenosi Index.
Gdje su plave zone i što ih povezuje
Plave zone su Okinawa u Japanu, Sardinija u Italiji, Ikaria u Grčkoj, poluotok Nicoya u Kostariki i zajednica adventista u Loma Lindi u Kaliforniji. Riječ je o vrlo različitim krajevima svijeta, no svi dijele niz karakteristika kada je riječ o načinu života i prehrani. Ljudi u tim regijama jedu jednostavnu, sezonsku hranu.
Temelje svoju prehranu na biljkama, gotovo uopće ne konzumiraju industrijski prerađenu hranu, a meso jedu rijetko i u malim količinama. Obroci su skromni, ali hranjivi i redovito pripremljeni kod kuće, najčešće od lokalno uzgojenih namirnica.
Osim prehrane, zajednički im je i način života – svakodnevno se kreću, i to kroz aktivnosti koje su im prirodno utkane u dan, poput rada u vrtu, hodanja i kućanskih poslova. Društvena povezanost, podrška unutar zajednice i osjećaj svrhe također su snažno prisutni, a sve to zajedno čini život manje stresnim i znatno zdravijim.
Što točno jedu – i što možemo naučiti
Iako se konkretne namirnice razlikuju od regije do regije, osnovna pravila prehrane u plavim zonama ostaju slična. U središtu svakog obroka nalaze se biljke – prvenstveno povrće, mahunarke, voće i cjelovite žitarice. Grah, leća i slanutak redovito su na jelovniku kao glavni izvor proteina.
Povrće je zastupljeno u velikim količinama, priprema se jednostavno i jede gotovo svakog dana. Ugljikohidrati dolaze iz kvalitetnih, cjelovitih izvora, poput riže, zobi i ječma. Masnoće se unose u umjerenim količinama, najčešće kroz maslinovo ulje u mediteranskim zonama, ili sezamovo i drugo biljno ulje u Japanu.
Voće se konzumira svježe, sezonski i bez dodataka šećera. U prehrani su često prisutni i fermentirani proizvodi, poput jogurta, miso juhe ili kiselog povrća, koji pozitivno djeluju na probavu i imunitet. Riba i morski plodovi jedu se povremeno, a meso vrlo rijetko – najčešće za posebne prigode i u malim količinama.
Mliječni proizvodi su također ograničeni i konzumiraju se u oblicima koji su tradicionalno prisutni u tim kulturama, poput ovčjeg sira na Sardiniji.
Važan aspekt prehrane nije samo što se jede, nego i kako se jede. Obroci su redoviti, ali skromni. Na Okinawi postoji praksa "hara hachi bu", što znači da se prestaje jesti kada ste 80 posto siti. Ljudi jedu sporo, često u društvu, i s velikim poštovanjem prema hrani i vremenu provedenom za stolom.
