Ostavimo po strani sve folklorne situacije oko njegova transfera u Hajduk, okrenimo se nogometnoj priči. Što navijači splitskog kluba mogu realno očekivati od ere Gonzala Garcije na Poljudu? Jesu li u pravu oni koji gaje velika očekivanja jer je u Istri 1961 radio odličan posao? Jesu li realniji oni koji misle da neće dugo izdržati jer mu klub teško može osigurati jači kadar? Ima li težinu za njegov rad neusporediva relacija javnog pritiska i očekivanja okruženja?
Polazeći od osnovne trenerske priče, u kojoj jedan stručnjak treba kvalitetno pripremiti momčad, stvoriti određeni stil igre i homogenost grupe, razvijati sve bolji individualni učinak i umješno voditi ekipu na utakmicama, Gonzalo Garcia će taj dio odraditi sukladno postulatima struke. To se vrlo jasno prepoznalo u njegove dvije ere na klupi Istre 1961, prenose SN.
Garcia je prve sezone s relativno slabijom momčadi ostvario deveto mjesto, ali je tesao igru koja je trebala postati temelj za natjecateljski iskorak u drugoj sezoni. I to promijenjenog mentaliteta, od kompleksa manje vrijednosti do samopouzdanja da se protiv svakog suparnika, gdje god igrali, teži proaktivnoj igri. Istra 1961 u te dvije sezone nije značajnije ulagala u pojačanja, nego je čak i više transferirala za značajnije iznose (recimo, Perković za dva milijuna eura u Dinamo).
Kad se vratio zimus, Garcia je naišao na kudikamo jaču momčad, neusporedivo bržu, s nadodanom kvalitetom iskusnih etabliranih igrača. To je rezultiralo bržom prilagodbom momčadi na Garcijin stil i njegovo brže isporučivanje kvalitetnije i atraktivnije igre, uz visoku bodovnu učinkovitost.
Urugvajac nameće svoje postulate igre
Imaju li onda temelja upozorenja i iz Hajdukova okruženja, kako ova grupa igrača ne može odgovoriti zahtjevima Garcijine igre? Načelno je uvijek pitanje kako će se jedan trener uspješne ere u manjem klubu snaći u radu većeg kluba. Vrijedi to i za Garciju, kao i za Kovačevića u Dinamu, ili proporcionalno za trenere u manjim klubovima HNL-a, koji se "penju" iz nižih rangova. No, objektivno je očekivati ono što je Garciji polazilo za rukom i u Istri 1961, u slabijim i boljim rosterima, da se može dogoditi već sada u Hajduku. Naime, neovisno koje je igrače imao na raspolaganju, Urugvajac je nametnuo svoje postulate igre. To su tehničko-taktička organiziranost, posjed lopte i diktiranje dinamike igre. Naravno, što je momčad bolja, to je produkt takve igre bolji.
Primjerice, u prvoj eri u Puli nije imao brzinu, ni približnu ovoj sezoni, a koja mu je donijela veliku razliku na terenu i olakšala nametanje svojih postulata. U dvije pulske sezone tada je imao praktično jedinog hitrijeg prodornijeg igrača u Monsefu Bakraru i na beku Luku Hujbera, a Mateo Lisica je tek sazrijevao. Tada je Garcia odabrao više kombinatorike i kroz trokut šablone i pasove dolazio do završnice. U proljeće ove godine sve je to bilo brže i kvalitetnije jer je Garcia u Puli zatekao vrlo brzu, motoričnu i izbalansiranu momčad zahvaljujući selekcijskim akcijama sportskog direktora Saše Bjelanovića.
Ono što je poanta za Hajdukov početak, neovisno o igračima koji će kao moguća pojačanja stići na Poljud, to je činjenica trenerove prilagodbe. Naime, Istrina momčad je do prosinca igrala pod Paolom Tramezzanijem iznimno agresivan tip nogometa, stalno na rubu prekršaja i u jurnjavi za suparnikom po cijelom igralištu. Ista ta momčad, s par pojačanja, od siječnja je zaigrala potpuno drugačiji nogomet i to - odlično. Pritom se vidjelo kako jedni te isti igrači, koji su djelovali "tek agresivci", mogu biti vrlo tehničkih učinkoviti u organiziranoj momčadskoj igri, gdje je svakome jasno što mu je činiti. Dakle, tko kaže da neki igrači Hajduka, koji sad trpe kritike da su ovakvi ili onakvi, ne bi u novoj trenerskoj doktrini mogli "ispasti" vrlo dobra rješenja?
Može li Hajduk dovesti kvalitetnije igrače?
Teza da je Hajduk veliki klub, koji traži rezultat odmah i nema vremena za trenerove pripreme iskorake, pada odmah u sjenu realnosti da tu priču i posljedično hitre (improvizirane) akcije navijači Hajduka slušaju, eto, 20 jubilarnih godina! Jedno je htjeti, sada i odmah, drugo je realnost i ono što se može sada u kontekstu sutra.
Da bi Hajduk ipak ubrzao te procese, od kojih sigurno neće pobjeći ni klub, a ni trener, ma kako dobar bio, klub bi morao učiniti značajne iskorake u prijelaznom roku. Može li Hajduk dovoditi kvalitetnije igrače vidjet će se uskoro. Ukoliko se želi što brži natjecateljski iskorak, to će biti imperativ, pojačati se i to po profilima igrača koje preporuči aktualni trener. No, u svakoj opciji preskakanje tih razvojnih procesa bitno jača rizik od neuspjeha i potrošnje još jednog trenera ili sezone. Naći kompromis u tim ritmovima bit će veliki zadatak vodstva Hajduka...
Naposljetku, slučaj Arouca, portugalskog prvoligaša u kojem se Garcia kratko zadržao, dodatni je pokazatelj što znači žurba. Ili nedostatak barem nužne doze strpljenja. Tamo Garciji nisu dali vrijeme da se igrači prilagode njegovoj ideji nogometa, a uz to nisu mu ni osigurali pojačanja u tom smislu. Svaki napredak u tom je poslu bio zasjenjen golim rezultatom, koji nije bio po "očekivanju okruženja". Zbog toga što je bila kratka faza procesa razvijanja igre i nije moglo biti drugačije...
Dakako da u svemu slabijem, kao i u onom dobrom, ima utjecaja trenerov rad, pogreška ili uspješnost poteza. No, hoće li neki trener ostvarivati klupske ciljeve ne ovisi samo o njemu, nego i o uspješnosti kluba da ga prati, osigura mu konkurentniji kadar i najvažnije stabilnost atmosfere da se razvije igra i momčadska kompaktnost.
