Dok se posljednjih tjedana u javnosti ponovno otvara pitanje sudbine stadiona Stadion Poljud, rasprava sve više prerasta okvire sporta i ulazi u prostor identiteta grada. O toj temi oglasila se i HDZ-ova Mirjana Čagalj, poručivši kako odluka o budućnosti stadiona nije tek infrastrukturno, nego duboko društveno pitanje.
Poljud, ističe, nije samo stadion – on je arhitektonska ljepotica i simbol Splita. Grad koji je, kako navodi, rastao oko Hajduka danas se nalazi pred izborom koji nadilazi pitanje betona i tribina.
Od Starog placa do Poljuda
Podsjećajući na početke kluba na prostoru Starog placa, između današnje Sinjske ulice i centra grada, Čagalj evocira vrijeme kada je Hajduk bio dio svakodnevice – ne institucija, nego puls grada. Odlazak na Poljud bio je nužan iskorak, ali je, smatra, u kolektivnoj svijesti ostavio prazninu.
Zato predlaže da se prostor Starog placa uredi kao zelena javna oaza – park posvećen povijesti kluba, bez komercijalnih sadržaja i luksuzne stanogradnje. “Veliki klubovi veliki su samo ako ostanu blizu onima koji ih vole”, poručuje.
Poljud kao kulturno pitanje
Izgrađen za Mediteranske igre 1979. godine, prema projektu arhitekta Borisa Magaša, Poljud je odavno prerastao sportsku funkciju. Njegova prepoznatljiva betonska školjka između mora i Marjana ušla je u svjetske arhitektonske udžbenike kao primjer organskog modernizma.
No, danas su pukotine na stadionu, upozorava Čagalj, više od građevinskog problema – one su simbol odnosa grada prema vlastitoj baštini. Sanacija Poljuda, smatra, ne smije biti samo tehnički zahvat, nego kulturna obnova. Bilo kroz temeljitu rekonstrukciju postojećeg objekta, bilo kroz izgradnju novog stadiona na istoj lokaciji, ali u duhu identiteta koji Poljud nosi.
Brodarica – prostor za život, ne megalomaniju
U javnosti se kao moguća alternativa često spominje Brodarica. No, prema njezinu stavu, taj bi prostor trebao biti namijenjen razvoju urbane zone koja spaja stanovanje i sport – atletiku, ragbi, bejzbol i druge sadržaje dostupne građanima.
Umjesto novog “mega-stadiona”, Brodarica bi mogla postati zona rekreacije i svakodnevnog sporta, prostor za novu generaciju sportaša i zdraviji gradski život.
Dugopolje kao privremeno rješenje
Opcija preseljenja u Dugopolje ocjenjuje se racionalnom, ali emocionalno teškom. Stadion ondje zadovoljava infrastrukturne uvjete, no, kako se ističe, nedostaje mu ono što Poljud ima – kontekst mora, Rive i Marjana.
Dugopolje bi, navodi, moglo poslužiti kao privremeno rješenje tijekom obnove, ali trajno izmještanje Hajduka iz Splita značilo bi gubitak dijela identiteta grada.
Odluka koja nadilazi nogomet
“Split mora odlučiti tko je i kamo ide”, poruka je koja se provlači kroz cijeli tekst. Ako obnovi Poljud ili izgradi novi, sigurniji stadion na istom mjestu, grad će pokazati da zna čuvati svoje simbole. Ako Brodaricu razvije promišljeno, dobit će novu urbanu vrijednost. No, ako sve ostane na nacrtima i konferencijama, riskira ostati grad koji zna voljeti – ali ne zna odlučiti.
Rasprava o Poljudu tako postaje više od pitanja sporta. Ona je, zaključuje Čagalj, potraga Splita za vlastitim srcem – između betona i mora, između sjećanja i budućnosti.
