Sjedimo sa Stipom Radojom u njegovoj Radunici, možda malo i prerano, duboko svjesni da mladi glumac rijetko daje intervjue i da smo tu preko ljute veze. „Ma sve znaš. Zove me nekidan novinarka, ja joj kažem – glumac sam, radim u HNK-u, pijem kavu, pušim, nerviram se oko Hajduka, dosadan sam i to je to, ne treba vam taj intervju.“ Da si ne lažemo – mi smo se ovoga razgovora dokopali isključivo zato što Stipu i nas povezuje torcidaški kodeks i znali smo da ćemo se u priči naći negdje na pola puta između Poljuda i kazališta. Prvo je pitanje bilo Stipino – Idemo li na Superkup?
Superkup se radi od doma, a ti?
A ne idem ni ja... Sva je koncentracija na probama za LizistRATu, dramsku premijeru Splitskog ljeta. Ali jedva čekam prvenstvo. Pola moje ekipe ima pretplate za sjever, pola za istok. Stariji brat, cura, prijatelji i ja nađemo se prije, popijemo pivo, družimo se, navijamo... I onda kad mi kažu di je titula, ma pusti titulu, pusti me guštat u mom klubu, kakav je da je. Svaka mi je nedilja titula! Samo mi daj „male“ utakmice, bez redova i sa pivama, ono ludilo protiv Gorice na poluvremenu.
Sad jedno generacijsko pitanje – zašto nemaš društvene mreže?
To oduzima puno vremena, a svoje slobodno vrijeme radije bih potrošio s obitelji i prijateljima.
Osim što radiš u HNK-u, imao si i nekoliko televizijskih angažmana. Vidiš li se i u budućnosti kao glumac koji prihvaća uloge u serijama i filmovima?
Zašto ne? Ako je projekt kvalitetan, odlično je kad se može kombinirati i dobivati širina u glumačkom i tržišnom smislu. Na kraju krajeva, mi smo bez publike jedno veliko ništa, zbog njih stvaramo. To su projekti kakve cijenim, kad vidiš da je svima stalo.
Što možemo očekivati od LizistRATe, dramske premijere ovoga Splitskog ljeta?
Užitak je raditi Lizistratu. Redatelj Paolo Magelli sjajan je profesionalac, fantastični old school umjetnik. Svi smo jako zagrizli, znamo se naći sat vremena prije probe da ponavljamo tekst. A tekst je fenomenalan miks Aristofana, Homera, Lucića i Matišića po dramaturgiji Željke Pleština. U najkraćim crtama, Lizistrata ukida seks dok traje rat – samim time jako remeti odnos muškaraca i žena, ali i funkciju rata i mira u društvu. Mislim da će se publika oduševiti tom ludošću teksta, muškom slabošću, ženskom dosjetljivošću... Posebno je istaknutafigura ponavljanja, ta blesava cikličnost zločina i prikazivanje životinjskih nagona u čovjeku. Vjerujem da će jako efektan biti dio koji se referira na Ilijadu i pale borce, muževe i sinove. Odlično je rekao Magelli: „Mi ratujemo već 3000 godina“, a onda se u sljedećem trenutku šali i smije. Izvlači iz nas ono najbolje i svi jedva čekamo izvedbu.
Postoji li neki aspekt glumačkog svijeta koji ne voliš?
Kad moram raditi s egomanijacima i naprosto krivim ljudima. Kad gledam ansambl koji je Ferrari, a ti ga držiš u garaži. Kad igram zahtjevnu predstavu u glupim terminima, u razmaku od više mjeseci,umjesto da se nastupi zaredaju jedan za drugim, da glumački rastemo s tekstom. U Splitu šeta toliko sjajnih glumaca, a ponekad imaš osjećaj da je zaludu, da nikoga nije briga. Mrzim kad ne radimo, najgora sam osoba kad ne radim. Pas me gleda u stilu „Daj me pusti na miru, debilu, nemojmo šetat pet puta, radi nešto!“
Misliš li da se umjetnost uspješno odupire tome da ne postane sajam taštine?
Uf. Teško. Ima i među nama licemjera da bi se čovjek trebao zamisliti. Svega sam se nagledao na tom umjetničkom putu – sjajnih, talentiranih ljudi, ali isto tako i malih ljudi, spletkaroša, drukera, a znaš i sama koliko njih volimo... Neki tužni, neispunjeni ljudi s karakterom i „kolegijalnosti“ osnovnoškolca... Eto ti sajma taštine. Ovaj posao bi trebao biti timski rad! Najgore je kad se štufaš zbog nekih krivih ljudi, a to se ne događa samo u glumi –nego i u svim drugim poljima života – politici, sportu, društvu.
Čim si spomenuo štufavanje, smatram da je sad pravo vrijeme da te pitam što misliš o hrvatskoj nogometnoj reperezentaciji...
Ništa manje i ne očekujem! Evo ovako – bizarno mi je što se patriotizam počeo poistovjećivati s hrvatskom nogometnom reprezentacijom. Da u nekom ludom poremećenom svijetu dres s kvadratićima jest mjera za patriotizam, kojeg se vraga taj dres ne navlači na sebe za vaterpolo, taekwondo, boks? Nekidan gledam vaterpolo Hrvatska-Srbija, vjeruj mi da sam preuredio stan nakon pobjede k'o da sam Mirjana Mikulec. I ti i ja smo generacija kojoj su ubili reprezentaciju i to je prestrašno. Ona je postala neki mitski moment, ono, čuli smo za nju, nismo je vidjeli 15 godina, prozivaju nas „orjunašima“, nas koji smo proveli najbolje godine u Srninom dresu, koji smo plakali, smijali se i proživljavali najdublje emocije s Hrvatskom... Ima li gorega osjećaja nego kad lopovi, lažne veličine i koruptivna gamad naprave da te – štufa?
To vjerojatno misliš i o našoj politici?
Naravno. Ljudima je dosta, ali na krivi način pokazuju da im je dosta. Ja iziđem na izbore makar da mogu žugat'! Pazi izlaznost na izborima, pa ti po broju onih koji ne glasuju vidiš koliko ljude boli briga! A onda će biti junaci na tipkovnici. Prezirem te internetske ratnike koji u stvarnom životu ne bi prstom mrdnuli na sve što se događa oko nas. Ako te se ne tiče u kakvoj zemlji i gradu živimo, ako te nije briga imaju li ljudi novca za račune i hranu, za što te briga? Onda se više i ne čudim kad vidim da je kultura, koja bi trebala biti nekakva hrana za dušu, pala na tako niske grane kad ljude nije briga ni za osnovne životne potrebe naših sugrađana.
Kao važan dio svog profesionalnog puta često spominješ profesora Borisa Škifića. Budući da mi je to kolega, mogu pretpostaviti čime te osvojio, slični ste karakteri.
Ma nije pitanje samo profesionalnog puta. Puno je važniji ovaj ljudski dio. Točno se sjećam prvoga sata kad je došao u razred. Na ploču je naškrabao onaj svoj umjetnički potpis, Boris Škifić, horoskopski znak, datum rođenja, crtež otoka Zverinca, jedrilicu, sunce i dva galeba. Onda je stao ispred ploče, raširio ruke kao Isus i rekao: „Ja sam Boris Škifić i želim letjeti kao ptica.“ Evo, sad se ježim kad se sjetim. Škifić uči druge kako letjeti za svojim snovima i kako ne hodati malen ispod zvijezda. Naslov njegove prve zadaćnice što nam je dao u još u osnovnoj školi.
Čula sam priču i da si zbog njega upisao Akademiju...
Doslovno. On me prijavio na prijemni ispit. Ne mogu uopće zamisliti gdje bih ja sad bio da on nije bio tako uporan. Vjerojatno bih konobario, i to sam radio dio života, u „Kuke“ sam i obranio diplomski, na svom drugom radnom mjestu. U obzir nije dolazio nijedan drugi tekst, samo Škifićev „Mirakul od Radoje“. A nekoliko godina prije toga bio sam mulac koji je u pet brojeva prevelikom profesorovom sakou došao na prijemni.
Koje je tvoje životno geslo?
Brige vuka što ovce misle o njemu. Kad ne ide na silu, dodaj još sile! I sloboda navijačima, ha-ha!
Tko ti je najveća podrška na tvom putu?
Moji bližnji – obitelj, djevojka i prijatelji. Najvažniji stupovi bez kojih ništa ne bih postigao. Najveća motivacija i motor koji me gura. Imam najbolje roditelje, braću i prijatelje. Čovjek bez prijatelja nema život. Zato u sebi treba zadržati humanosti one ljude zbog kojih se svaka borba isplati.
