Nakon nekoliko dana u Konavlima, svoje putovanje južnom Dalmacijom završio sam posjetom dolini Neretve. Bilo je to pravo finale ture jugom zemlje i opravdalo je sva moja očekivanja. Kako i ne bi kada su me dočekali Vida, Kiko, Jure, Luka i ostala ekipa. Prvu trojicu, koji su planinari, upoznao sam snježnog zimskog dana na Mosoru u siječnju 2024., a već onda pali su planovi za osvajanje najvišeg vrha Apenina, Corno Grandea, što se i ostvarilo u rujnu 2024. Stigao sam u Metković u petak navečer koja je bila prava domaćinska večer u "Pušari". To je jedno sasvim posebno misto uz kuću di ekipa odlazi i dolazi kao da se radi o dućanu. Nije čak nužno pozdravit domaćina, ili sjedneš, ili samo uzmeš što ti treba i ideš dalje. Rijetko viđen koncept, bar za splitske standarde. "Ti si Rade, Rade Popadić", upitao me Jurin stric Dario, a kada sam potvrdno odgovorio, odgovorio je "Šta ne kažeš?!". I tako je luda metkovska večer mogla početi, uz red domaćeg vina i red pisme, Lukinog rižota i pokojeg komarca...
Prirodoslovni muzej u Metkoviću
Ujutro je moga krenit "službeni" dio izleta. Između moderne Gradske knjižnice i šetališta uz Neretvu dočekuje nas stara duhanska “Vaga”, danas preobražena u Prirodoslovni muzej Metković. U toj je zgradi 2015. otvoren stalni postav koji se naslanja na slavnu Ornitološku zbirku Metković, utemeljenu 1952. zahvaljujući glazbeniku-ornitologu Dragutinu Rucneru i lokalnom Lovačkom društvu “Liska”. Rucner je, vođen strašću prema ptičjem pjevu, od 1948. do 1953. istražio svaki kutak donjoneretvanskih močvara i snimio orkestar od preko dvije stotine vrstâ; preparati tih ptica postali su jezgra muzeja koji je i danas čuvar nekadašnjeg nebeskog prometa nad deltom.
U novom multimedijskom ruhu, koje su osmislili stručnjaci Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, postav se širi kroz pet tematskih soba. Krenete li kružnim hodom, najprije ulazite u dubine nekadašnjih špilja i podzemnih tokova, a zatim prelazite u trodimenzionalne prikaze trščaka, kanala, kamenjara i poljoprivrednih polja – sve dok vas “aerodromska scena” seoba ptica ne odvede u zimske priče slanih jezera. Dok vam iz skrivene zvučne kulise dopiru gugut čaplje ili glas žličarke, videoprojekcije na zidovima oživljavaju ponašanje životinja baš u onom trenutku kad biste inače trepnuli i propustili kadar. Iz treće sobe izlazi se u mali botanički vrt, uređen kao živa scenografija s autohtonim raslinjem, kućicama za ptice i hotelom za kukce, idealna kulisa za školske radionice i prve lekcije iz bird-watchinga.
Središnja zvijezda ostaje “Mala Neretva” – vitrina u kojoj se danas čuva 368 preparata što predstavljaju 218 vrsta, među njima i kudravi nesit, dalmatinski pelikan koji se u delti više ne gnijezdi. Ti nijemi svjedoci podsjećaju na močvarno blago koje je prije stoljeća nestalo pred nasipima i kanalima, a sada se zagovara kroz projekte očuvanja. Jedan od njih je i europski program “Promicanje održivog razvoja prirodne baštine doline Neretve”, kojim su Dubrovačko-neretvanska županija i partneri modernizirali muzejske sadržaje te postavili nove promatračnice i edukativne staze diljem doline, stvarajući tako mrežu interpretacijskih točaka od Baćinskih jezera do brda Predolac.
Muzej, međutim, nije tek vitrinski vremeplov; on funkcionira kao bitna stavka turističke ponude kraja. Stručna vodstva na hrvatskom jeziku, uz prethodnu najavu, nude prilagođene ture za školske i stručne skupine, a cijena pojedinačne ulaznice od 5,40 € čini ga pristupačnim izletom za obitelji. Radnim danom vrata su otvorena od 9 do 16 sati, subotom do 14, a posebno se vodi računa o pristupu osobama s invaliditetom.
Nakon što sam lani pogledao i uživao u "in situ" Arheološkom muzeju Narona u Vidu, ovo je drugi neretvanski muzej koji me oduševio. On je kronika jednog nestalog močvarnog carstva, laboratorij za buduće biologe, zvučna i vizualna pozornica gdje se neretvanski krajobraz pretvara u priču, ali i polazišna točka za terensko promatranje u obližnjim rezervatima. Jedan od njih, jezero Kuti, posjetit ćemo nešto kasnije.
Komarna, vinarija i degustacija
Napuštamo Metković i krećemo prema moru, u neopisivo lijepu Komarnu. Mjesto je to odakle u isto vrijeme promatrate Pelješki most, Pelješac, ali i Hvar i Biokovo na zapadnom horizontu. Komarna je najmlađa hrvatska vinorodna regija, službeno proglašena 2013., ali već slavna po činjenici da je prva potpuno ekološki certificirana apelacija u zemlji – svaki trs ovdje raste bez sintetike, na propuhu posoljenom burama i maestralom. Terra Madre je jedan od sedam osnivača udruženja K7: gotovo 125 000 čokota posađeno je na nagibima i do 30 %, gustoćom od 7 200 trsova po hektaru, što zahtijeva ručni rad od zime do berbe. Glavninu – čak 86 % – čini Plavac mali, ali u žilama im struje i Pošip, Chardonnay, nešto Syraha i Caberneta.
Bura je očistila nebo koje je kristalno plave boje, a nebesko-morsko plavetnilo i zeleno prostranih vinograda pogled čine takvim da teško može biti mediteranskiji. Skrećemo sa stare Jadranske magistrale, cesta se naglo počela penjati uz bijelu stijenu, a asfalt se pretvorio u usku žilu između vinograda koji doslovce vise nad morem. Stižemo u vinariju Terra Madre – suvremenu građevinu utisnuta u liticu, s terasom gdje pogled puca tridesetak kilometara naokolo. Vinarija je pod krovom tek od 2017., no već puni oko 60 000 boca godišnje i niže medalje. Dočekuje nas ljubazno osoblje te uskoro krećemo u obilazak vinarije i njenog podruma.
Degustacija ovdje nije brza stanica nego mala dalmatinska siesta: na drveni pladanj stižu pršut, slane srdele, dalmatinski sir, te je degustacija nagrađenih vina mogla je početi. U tom trenutku shvatite zašto su vlasnici, kad su 2009. prvi put raskrčili ovaj krš da zasade lozu, projektu dali ime “majka zemlja” – jer je ovdje sve podređeno lozi: kamen crpi toplinu, more vraća vlagu, a bura prozračuje trsje. Kako su padine dio velikog prirodnog kanala, bonaca je ovdje gotovo nepoznat pojam. Uvjerili smo se u to i sami pa smo se usprkos travanjskom suncu sklonili s vjetrovitog dijela terase.
Nakon edukativnog dijela u Prirodoslovnom muzeju, ovaj gastro-enološki savršeno je pasao sredinom dana. U retrovizoru ostaje mozaik suhozida i maslina, a u gepeku nekoliko butelja koje si, nekako, preživjele put do kuće.
Jezero Kuti, foto safari i eko-etno park
Napuštamo carstvo vinograda i krećemo prema močvarnom carstvu - jezeru Kuti. Put prvo vodi tih do hrvatsko-bosanskohercegovačke granice nešto zapadnije od GP Neum, a onda naglo skrećemo uzbrdo na sjever. Cesta vodi rubom brdašca odakle se otvara veličanstven pogled na jezero i velik dio doline Neretve. I ne samo to, iz Hercegovine strše oštri snježni vrhovi Veleža, Prenja... Ne propuštamo priliku napraviti nekoliko panoramskih fotografije, selfija, ali teleobjektivskih fotografija. Spuštamo se potom na selo Badžula i parkiramo u Eko etno parku Žabac na obali jezera Kuti za koje mi mještani kažu da ga još zovu Đuvelek. Na karti djeluje maleno, ali ovo plitko jezero prostire se na 1,3 kvadratnih kilometara ustvari živi akvarij i ornitološki park pod otvorenim nebom. Voda se diže i pada kako naredi Jadran; jer Kuti nije izolirano, Crna rijeka i Mislina vežu ga za Neretvu pa morske mijene stižu do ovih trščaka, a ljeti, kad se tok povuče, usred jezera ispliva otočić kao kakav tajni stol za čaplje.
Kada smo se smjestili u "Žapcu", krećemo na foto safari u lađi. Jezero je kriptodepresija, kažu geografi, jer mu je dno 4–5 metara ispod razine more, i upravo zato blago bočata voda skriva brancine pokraj žaba, a čuvene neretvanske jegulje još se znaju pojavili. iako ih neopisivo manje nego u prošlosti. Dubina je prosječno tek metar i pol, po površini plutaju lopoči. Ptica nije bilo koliko sam se nadao, ali bilo ih je dovoljno za nekoliko solidnih fotografija. Deficit ptica može se objasniti dijelom godine, većina ih u to doba još nije stigla u naše podneblje; dijelu dana - najčešće su ranim jutrom, a mi smo tu bili u popodnevnim satima, ali i zvuk motora nije nam saveznik. Na jednom mjestu trstika, koja se sama pomiče po površini jezera, blokirala nam je put u namjeri da napravimo cijelu krug, pa smo se vratili istim putem. Ipak, tura je bila čista uživancija.
Vraćamo se u "Žapca" jer je krajnje vrijeme za ručak. Ovaj eko etno park idealan je za posjete u toplijem dijelu godine, mogu ga posjećivati pojedinci, grupe, obitelji. Ima prostranu unutarnju salu, terase uz obale jezera, čak i jedan "separe" koji smo iskoristilo za ručak. A po pitanju menija, od lokalnih specijaliteta - brujeta od jegulja i žaba do uobičajene mesne ponude. Ovde moram priznati da jegulje nisam jeo od djetinjstva. Naime, na rijeci Žrnovnici jegulja u prošlosti nije nedostajalo i često sam ih jeo na razne načine - na gradela, na brujet. No u nekom trenutku sam ih se zasitio i nisam ih kušao dugo, dugo... sve do travnja 2025. I moram priznat, bile su izvrsne! Park ima i brojne druge sadržaje poput balotaškog zoga, parka za djecu, ali i neretvanske zavičajne kuće koju je gazda sam napravio i koju vrijedi pogledati. A kako mu ide dobro, postupno će tu nicati i novi sadržaji poput soba za iznajmljivanje. Sve u svemu, idete li pravac doline Neretve, mjesto je visoko na listi mojih preporuka.
Sunce se pomalo bliži horizontu i mi se vraćamo u Metković vijugavim cesticama na rubu doline, dijelom prolazimo i preko stare Napoleonove ceste. Moji domaćini u gradu rade zadnje pripreme za večer, odnosno noć pred nama. Pokazuju mi čari neometanog prelaska državne granice unutar samog grada i natakanja jeftinijeg goriva i jeftinije šopinga na BiH strani ceste.
Noć "izvan civilizacije", bez signala
Prelazimo Neretvu i Vid i vijugavim makadamom krećemo prema lokalitetu Vreštica. Odmah su me "upozorili" da tamo nema signala što je bila muzika za moje uši. U svojoj kući-vikendici, svojoj djedovini, ugostio nas je Marin. Prvi korak po dolasku bilo je osposobljavanje agregata, a kada je to obavljeno, krenule su pripreme za večeru. Jurin brat Luka, inače kuhar, svoje kulinarske sposobnosti neoborivo je dokaza prošle večeri s rižotom, a sada je na redu bilo nešto sasvim drugačije. Još jedno jelo koje nisam jeo od djetinjstva - ptice! Nakon ornitološke zbirke u Prirodoslovnom muzeju, nakon ornitološkog foto safarija na jezeru Kuti, logičan nastavak ovog slijeda bila je - ptičja gastronomija. Vida se, kao pravi domaćin, potrudio nabaviti bene, točnije šljuke bene (Scolopax rusticola L.), tradicionalnu divljač na našem području. Luka je opet spremio besprijekornu večeru, a više od toča najviše me oduševilo koliko ekipa uživa u ovoj spizi. Nisam siguran da se može usporedit s atmosferom za vrime serviranja janjetine! Kad se teća dobro očistila, platile su i žabe. Redale su se teme jedna za drugom, ali je bilo nemoguće ne primijetiti da dug Dalmacije još nije mrtav dok je ovakve mladosti. Sve su sami napravili - od pripreme do realizacije jela, skupljanja drva i loženja vatre. U šali su mi rekli da je to tako samo s njihove strane Metkovića, koji je nešto "ruralniji". A današnji mladi, čast iznimkama, teško bi priživili noć bez signala i interneta. Ja sam gušta "ka prase" i tek pokojom fotografijom mobitelom ovjekovječio trenutak. Kada je za to došlo vrime, primistili smo se kat iznad, u sobu koja je oličenje prvog dijela 20. stoljeća. Brzo sam utonuo u san...
Jutro je osim kraja, donijelo i hladnu frontu koja je srušila temperaturu za desetak stupnjeva, a po brdima je padao snijeg. Sređujemo Marinovu kuću, napuštamo Vrešticu i vraćamo se u Metković. U tamošnjem kafiću uslijedila je oproštajna kava i moj duboki naklon domaćinima koji su mi priredili neretvansku autentičnost kakve se ne bi postidile i najjače turističke zajednice. Kad bolje razmislim, pitam se što rade lokalne turističke zajednice kada ovakva blaga koja sam ja u samo dva dana doživio, i to daleko od ljetne sezone, nisu razglasila Splićanima, Zagrepčanima, strancima... Ne znam tko ne bi požalio doživit barem dio mog neretvanskog iskustva. Ipak, ovi standardi su visoki, nema svatko Vidu, Kiku, Juru i Luku za prijatelje!
