Ko me zna, zna koliko volim Švedsku. Traje to još odavno, od vrimena kad su me pop-melodije devedesetih zauvijek glazbeno zarobile i zainteresirale za skandinavsku kulturu. U Švedskoj sam dosad bio samo jednom, i to kad sam s klapom Sveti Florijan nastupao švedskim Hrvatima u Göteborgu. Poslije toga dugih 10+ godina nisam bio sjevernije od Češke.
Onda se dogodio jedan razgovor s prijateljicom i kolegicom iz Žrvnja, Karmen Bošković, kojoj sam uvik pomalo zavidio što putuje par puta godišnje i to u top europske destinacije tipa Irska, Škotska, Portugal, Nizozemska itd. Sva ta njena iskustva s putovanja meni su uvik bila drago slušat, no tek kad mi je rekla da je u 10 dana obišla tri države Baltika i četiri države Skandinavije, dobila je moju punu pozornost, a još kad je rekla da je sve to platila 340 eura, mislio sam da me zaj… Kad sam joj ponovio pitanje, ona mi je mrvu ozbiljna ponovila cifru. Pita san je KAKO JE TO MOGUĆE? Odgovor je – agencija Azimut (ne, ovo NIJE plaćeni oglas 🙂 ).
Radi se o poznatoj niskobudžetnoj agenciji koja ima prilično plemenit cilj – putovanja učiniti dostupnima svima. Spomenuta cifra uključuje trošak prijevoza (autobus) i trošak SVIH noćenja. U ovom slučaju polazak je busom iz Zagreba; putuje se 24 sata do Vilniusa u Litvi, prve destinacije ovog izleta. Dalje se spava po hostelima. U cijenu je uračunato vođenje profi vodiča u svim glavnim gradovima koje posjećujete. U svakom gradu birate potom oćete li sami điravat ili ćete na organizirane izlete kojima bolje upoznajete znamenitosti te zemlje; svaki takav dodatni vođeni izlet je po 20 eura. Ako ste štedljivi, trošak možete minimizirat, a rezultat svega je da za pomalo smiješnu cifru vidite ono šta bi inače koštalo punooooo više.
Svakako danas je teško kome tko radi pronaći desetaak slobodnih dana za putovanje, no jednog zimskog dana u Stobreču o prijedlogu Karmen na kavi smo raspravljali Željka i ja, te smo vrlo brzo presjekli raspravu i donili odluku da se ide i da se šta prije upaltu predujam tako da se ne stignemo predomislit. SI bi putovanje...
Litva
Litva je bila prva zemlja putovanja; neki je brkaju s Latvijom (koju se ponekad naziva Letonija). Glavni grad je Vilnius, čije bi ime u slobodnom prijevodu bilo “kišni grad”. Meni kao planinaru zanimljiv je podatak da sve tri baltičke “sestrice” nemaju planine: najviši vrh Litve je na 200-i-nešto, a Latvije i Estonije na 300-i-nešto metara. Sve tri države su se kroz povijest napatile zbog raznih osvajača, ponajviše Rusije; na svakom kutku danas se osjeća stav po tom pitanju, ponajviše zbog činjenice da je najnormalnija stvar vidjeti istaknute: nacionalnu zastavu, eventualno EU i obavezno ukrajinsku. Litva i Latvija su za oko petinu teritorijalno veće od Hrvatske, a Estonija za petinu manja. Iznenađujuće je da u svim ovim državama živi manje ljudi nego u Hrvatskoj, no najpomišanije stanovništvo ima Latvija, nešto manje Litva i Estonija. Sve tri zemlje vjerojatno žive najlipše razdoblje povijesti – uživajući u slobodi, slobodnom tržištu i blagodatima članstva u EU. Jezično i kulturološki bliske su Litva i Latvija, dok je Estonija pomalo party-breaker jer se doživljava zemljom skandinavskog utjecaja.
Naglašavam da su opažanja koja ću napisat rezultat izrazito kratkog boravka i vrlo ograničenih iskustava. Pokušat ću bit iskren i netendenciozan.
Kad smo slušali litavski jezik (ne znam zašto nije litvanski), dosta smo se čudili prizvuku koji nam pomalo “baca” na mađarski, nekad na poljski, ruski, a kad čitaš njihova osobna imena i gradove, nekad pomisliš da si u Grčkoj. Litva mi se čini najmanje zanimljivom od tri baltičke države, a isto vridi i za glavni grad Vilnius. Naravno da je lip, osobito centar, no čim se maknete malo dalje, pitali smo se jesmo li u nekoj zagorskoj kleti. Zanimljivost: u gradu je iznenađujuće malo klupa za sist.
U sve tri države, a osobito u Litvi, kod popločavanja ulica u gradskim jezgrama jako vole oblutke. To ne bi bilo ništa loše, dapače, nego su ti obluci toliki da smo se zezali da štikla protiv njih nema nikakve šanse.
Cijene, spiza… Koliko sam primijetio – cijene su u rangu naših. Nadao sam se da će bit povoljnije, ka šta je nama povoljnije kad odemo do Italije, ali to za Baltik nije slučaj. Standardne splitske cijene, reklo bi se. Spiza je ukusna, kripna; zavolio sam ovdi juhu od cikle! No jedna druga juha, ne znam zašto, stajala me žestokih probavnih smetnji puna 24 sata. Bila je to juha od gljiva servirana u kruhu, jedan od njihovih specijaliteta.
Primijetili smo da ljudi ovdje najmanje govore engleski od sve tri baltičke zemlje. Stari dio Vilniusa je najlipši dio grada. Dan poslije posjetili smo drugi najveći litavski grad Kaunas i baš naletili na jedan od dva godišnja sajma kada su im ulice krcate – ala naša Riva na blagdan Sv. Duje, samo s još više sadržaja.
To je bio dan kad sam se tek počeo oporavljat od trovanja hranom od protekle večeri i sija sam u jedan restoran uz glavnu šetnicu di sam naručio riblju juhu. Ova juha govorila je šest jezika i sedmog zamuckivala, nema šta nisu stavili u nju dobroga, a došla je ka melem na ranjeni želudac. Konobar, lokalni čovik, razbio je mit o hladnim Baltima i stalno nam je pričao baze; bilo mu je drago čut da smo iz Hrvatske (posla je roditelje na putovanje na obljetnicu braka). Kako su u pijatu juhe bile i pedoče, pitam ga na engleski zna li kako se na hrvatskom kolokvijalno zovu ove školjke. On ka iz topa: “pizdice” – i zavari se smijati s nama 🙂
Perkunasov dom jedna je od zanimljivijih građevina, a ime mu nije ništa drugo doli naš Perun. Balti i Slaveni baštine istu, ili vrlo sličnu, mitologiju, a za razliku od naših krajeva koji su se brzo pokrstili nakon vala velikih doseljavanja, Balti su staru viru držali skoro do 14. stoljeća, pa su i zapisi i običaji najviše sačuvani upravo na baltičkom području. Simbole te mitologije naći ćete na svakom koraku.
U sklopu ture Litvom posjetili smo još par lipih lokaliteta, poput najvećeg baltičkog etno-sela Rumšiškesa, ali virujem da je još lipši u proliće… Posjetili smo i nekadašnju prijestolnicu Litve koja je danas tek zanimljivo arheološko nalazište smješteno na rijetkim humcima ove zemlje; osim tih humaka i pokoje stare stine nećete vidit puno toga. Litva se hvali da ima i geografsko središte Europe, koje im je službeno priznao strukovni institut iz Francuske, mada je takvo što diskutabilno jer nekoliko država srednje Europe tvrdi da baš one imaju središnju točku.
Litva je zemlja košarke: Žalgirisa i Sabonisa sitit će se ponajviše oni koji su pratili Jugoplastiku krajem osamdesetih i početkom devedesetih ili hrvatsku reprezentaciju u istom razdoblju.
Još da dodam da nas je u Litvi pratilo suho, ali ladno vrime. Prvo jutro nas je počastilo s MINUS tri stupnja. Kako smo na vrime znali da nas to čeka, svima su nam kuferi bili dodatno teški jer je tribalo ponit rube za te teške zimske uvjete. Do kraja drugog dana temperatura je ipak postala dvoznamenkasta, čim je počeo ugodniji dio putovanja Baltikom.
Latvija
Druga država putovanja bila je Latvija. Glavni grad Riga nas je očara svojom lipotom i odma ću naglasit da je ovo definitivno posta moj omiljeni baltički glavni grad. To je pravi pravcati grad s oko 700 ijada stanovnika, izrazito lip, uređen, moderan, prostran, ugodan, sadržajan. Mostovi, katedrale, stare zgrade, nove zgrade – ne znam je li lipši danju ili noću. Za razliku od Vilniusa, klupe su na svakom kantunu, cijene i spiza vrlo su slične onima u Litvi.
Ovdi je miješanje stanovništva izraženo: Latvijci i Rusi u Rigi čine preko 40 posto. Moderni zaštitni znak Rige je mačka; sve ima veze s anegdotom s početka 20. stoljeća i dišpetom – kakvim točno, pokušajte sami doznat. “Riga” u slobodnom prijevodu znači čvorište, misli se na čvorište koje čine ovdašnje rijeke odnosno plovni putevi.
Posjetio sam Muzej okupacije koji na realističan način dočarava sve patnje ove nacije, osobito u 20. stoljeću. Nacionalna knjižnica impresivna je i za vidit i za posjetit. Ako se mislite jeftinije hrabit u baltičkim zemljama, potražite lanac LIDO di imate gotovu spizu, jako dobar omjer cijene i kvalitete.
Ovdi smo imali i najbolju večer na Baltiku, u jednom lokalnom restoranu (konobi) di su se zapivale dalmatinske pisme; opet, osoblje je razbilo mitove tako da nas je počastilo zbog pisme. Zanimljivo, upravo je pisma bila zaslužna da su nam se javili Hrvati koji su također bili na putovanju, samo u obrnutom smjeru od nas. Da se mene pita, sutra bi se vratija u Rigu na više dana – ima SVE moje preporuke!
Estonija
Zadnja baltička destinacija bila je Estonija. Tallinn u prijevodu znači “snježni grad”, a estonska zastava jedna je od tri europske koje imaju crnu boju; u ovom slučaju simbolizira “izgubljene” godine ove također napaćene nacije. No sada je sve samo ne napaćena: ima najviši standard, sjajno školstvo i impresivne stope gospodarskog rasta. One demografske su ipak porazne – njih je sada tek oko milijun i pol.
Jezik spada u ugrofinsku skupinu, pjevan je, pa valjda ne čudi da ova zemlja ima arhiviran rekordan broj narodnih pisama. Reka bi da Tallinn ima možda najlipšu staru gradsku jezgru od sva tri baltička glavna grada, ali bi ipak generalnu prednost da Rigi. Kažem, ocjena na temelju vrlo kratkog boravka. Ovdi su i cijene nešto “jače”, znamenitosti ima na sve strane.
Kažu da su ljudi s Baltika i Skandinavije hladni i da se dulje zadržavanje pogleda na nekome može pogrešno protumačiti, no i u Tallinnu smo se uvjerili da to nije baš tako. Dok smo sidili u baru u centru grada, do nas je sjedio jedan estonski par koji se interesirao odakle smo. Osim što su izrazili simpatije prema Hrvatskoj, detaljno su nam objasnili kako doći do Pomorskog muzeja te još sugerirali da požurimo kako bismo izbjegli gužve na kraju njihovog radnog dana – vrlo lipo od njih.
Kad smo parkirani taksi u centru pitali koliko košta do muzeja, odgovor je bio 16 eura. Kad sam isto potražio na aplikaciji, cijena je bila 4 eura… U Pomorski muzej smo došli u 17 sati, a radi do 18 sati. U sat vrimena ne možeš kvalitetno razgledat sve šta ovaj izvrsni muzej nudi, od povijesti estonskog pomorstva do modernih simulacija upravljanja brodom, vožnje hidroavionom, plovidbe oceano-kapsulom za spašavanje ili penjenja na vrlo visoki jarbol sa zaštitnom opremom.
Nakon muzeja i šetnje uz more, konzultirali smo se s AI-jem koji se općenito na ovom putu pokazao ka pravi asistent te nam je, s obzirom na ograničeno vrime, predložio posjet obližnjoj ulici Kalamaja, poznatoj po drvenim kućama u živopisnim bojama. Bilo je to zadnje u petodnevnoj turi Baltikom.
Finska
Ukrcajemo se na trajekt na relaciji Tallinn – Helsinki. Ova dva grada udaljena su 80-ak kilometara, a vožnja je bila čisti gušt. Uplovili smo potom u finsku prijestolnicu. Spavali smo te noći u izvrsnom, potpuno digitaliziranom hotelu di sobe nemaju ključeve nego dobijete šifru. Nakon jako dobrog smještaja u Rigi mislili smo da bolje neće ići, no bilo je ovo ugodno iznenađenje.
Ujutro smo s vodičicom Petrom krenuli u razgledavanje i vođenu turu centrom grada te smo pogledali znamenitije crkve, trgove, parlament, gradsku vijećnicu, modernu zgradu opere… Zemlja jezera, svjetski poznatog školskog sustava i metal-bendova borila se s brojnim osvajačima sa zapada i osobito istoka; zbog potonjih i ovdi ćete svako malo naić na ukrajinsku zastavu u znak podrške.
Za naše standarde cijene su visoke, ali uz malo truda može se nać hrane i pića po OK cijenama. Razgledao sam i njihovu poznatu, modernu kamenu crkvu, inače protestantsku. Ulaz je 8 eura, ali sa svojom FIJET novinarskom iskaznicom prošao sam lišo uz obećanje da ću ih spomenut u članku. Dvi ugodne žene bile su na ulazu i, kad sam ih pitao šta misle odakle sam, starija mi je rekla: “mislim iz Hrvatske ili Srbije”. Da ipak nije puka providnost shvatio sam kad mi je rekla da je mlađa kolegica podrijetlom iz Hrvatske. E sad, kad smo popričali na hrvatski, stigla je i poštena ponuda – ulaznice po 5 eura. Sama crkva nije velika, ali je zanimljiva: doslovno udubljena u kamenu, vrlo uvjetno rečeno, komad Dalmacije usred Helsinkija. Sve u svemu lip milijunski grad, al’ pokazat će se da ću imat i većih favorita u Skandinaviji.
U Helsinkiju nismo noćili jer smo noć priveli na Gabrielli. Ako se pitate tko je ili što je Gabriella, to je ro-ro/putnički brod hrvatske proizvodnje, izgrađen u splitskom škveru na prijelazu osamdesetih u devedesete. Plovi pod zastavom Viking Linea i nakon toliko godina i dalje je lip i impresivan. Brodovi blizanci su M/S Amorella, M/S Isabella i M/S Crown Seaways, svi izgrađeni u Splitu.
Škverskim brodom Gabriella između Helsinkija i Stockholma
Putovanje od Helsinkija do Stockholma traje 17 sati i košta oko 70 eura, a u cijenu su uključeni spavanje u kabini i doručak. Čudesno je bilo doživit zalazak na palubi, a meni ostaje žal što se te noći potpuno naoblačilo baš kad je nebom iznad nas zaposjela izražena aurora borealis. Ovo je bila konačno večer bez strke pa se moglo družit i zabavit. Brod ima dućane, kafiće, diskoteke, kockarnice i svašta drugo. U jednom separeu smo pijuckali pića koja smo kupili u brodskom dućanu, sve dok nas teta nije upozorila da se smi pit isključivo piće kupljeno za šankom bara. Naš boravak pamtit će i jedan stranac kojeg sam slučajno zalio otvarajući pivo. Šećer na kraju večeri bio je karaoke-show di DJ, usprkos našoj upornosti, nije dao da pivamo hrvatske pisme objašnjavajući da ih nema u programu. Ali naši su se hrabro minjali na mikrofonima i reka bi da smo izdominirali večer i natirali druge na ples.
Same kabine su očekivano male, s četiri kreveta (dva na kat), ali svaka soba ima i svoj WC i tuš-kabinu. More je bilo potpuno mirno, a spavanje sasvim ugodno barem do ranog jutra kad je neko u susjednoj kabini na vrlo bučan način iskazivao ljubav. Doručak je bio od 7 do 9 i mogu vam reć da je vrlo bogat i vrlo, vrlo raznovrstan. Negdi oko 11 sati uplovili smo u švedsku prijestolnicu – Stockholm, najveći grad Skandinavije.
Švedska
Još u uvodu ste čuli da sam pristran kad je u pitanju Švedska, no od dosta ekipe sam na kraju čuo da im je ovaj grad prvi ili pri vrhu gradova koje su posjetili. Opet smo krenuli u turu starim dijelom grada, smještenim na nekoliko otoka – stvarno Venecija sjevera. I ovdi nas je dočekalo sunce; bez problema se moglo u kratke rukave. Posjetili smo razne znamenitosti, uključujući gradsku vijećnicu i parlament, prošli kraj Muzeja Nobelove nagrade, divili se kraljevskoj palači s preko 600 soba, a ženski dio ekipe divio se kontroverznom prijestolonasljedniku, princu Carlu Filipu.
U slobodnom dijelu programa obiša san spektakularni Muzej Vasa. Ako ne znate, pronađite priču o brodu koji je potonuo na prvom kilometru svog prvog putovanja 1628., a punih 333 godine proveo na dnu mora. U prošlom stoljeću izvučen je, restauriran i danas je muzejska zvijezda sa suludom statistikom posjećenosti. U blizini su i drugi muzeji, a u ABBA-muzej ipak nismo ušli jer nas je cijena ulaznice od 35 eura demotivirala.
Nakon završnog shoppinga krećemo u bus i pravac sjeverozapada u – pazite sad – Hovfjällstoppens stugby. Radi se o bungalovima koje Šveđani najviše koriste zimi zbog obližnjeg skijališta, ali i u ostatku godine kao bijeg od civilizacije. Drvene kućice su jako lipe, čiste, moderne i svaka ima saunu! Nakon večernjeg druženja uslijedio je spavanac jer noć iza “spava” se u busu.
Ujutro napuštamo ovo idilično misto, na putu su nas pozdravili i sobovi, te se upućujemo za Norvešku, odnosno Oslo. Na putu nas zaustavlja granična policija, a norveški policajci nisu se mogli načudit da bi se netko busom uputio iz Hrvatske u Oslo. Nakon početne skepse i traženja dokumenata ipak shvate da smo stvarno samo željni avanture te nas ubrzo puštaju dalje.
Norveška
Prije Osla posjetili smo ribarsko mjesto 30-ak kilometara od grada, Drøbak, a iskreno ni sam ne znam zašto smo ga posjetili. Tamo stvarno postoji nešto što se zove rodna kuća Djeda Mraza, no i najmanji artikl nije ispod 10 eura, a sama kuća nije apsolutno ništa posebno. Zanimljiviji mi je bio posjet tamošnjem malom morskom muzeju.
Nakon nekoliko sati bačenih u vitar konačno stižemo u prelipo Oslo. Opet razgledavamo centar, a ovdi su sve znamenitosti faktički u istoj ulici – od kraljeve palače do kolodvora. Zgrada Opere, izgrađena nedavno, stvarno izgleda lipo i bila je savršeno misto za dočekat zalazak sunca. Nekadašnji pazar pretvoren je u restoran-bar, a cijene kave ili piva su 30 do 40 eura. Pa vi pijuckajte. Potražili smo povoljniji kafić.
Na ulazu stoji zaštitar koji uporno želi da mu pokažem šta imam u ruksaku. Nakon nekoliko odbijanja napokon sam mu rekao: “It’s only photo aparat.” Izgleda da je baš ta “aparat” umjesto “camera” bilo dovoljno da zaštitar kaže: “komšija” – ispostavilo se da je s Kosova. Rado nas je pustio unutra. Kafić je lipo uređen; iz nekog razloga po zidovima vise poznate svjetske političke i kraljevske face 20. stoljeća. Naručili smo jedan Guinness i jednu mineralnu, ukupno 15 eura – ne može pristojnije za Norvešku.
Bio je to petak oko 19 sati. U neko vrime jedna vjerojatno lokalna baka nas je dozivala, činila se dosta vesela, vjerojatno se “opustila” na kraju tjedna, i pitala nas je odakle smo. Kad smo rekli da smo iz Hrvatske, poželjela nam je sretan Uskrs. Opet, nimalo paralelno s “upozorenjem” na hladne Skandinavce. A i WC-u se isto osjeti druželjubivost.
Nakon kafića radimo još jedan đir po gradu, posjećujemo obalu fjorda di smo dočekali smiraj dana i divili se neobično toploj i mirnoj norveškoj večeri. No polazak busa bio je u 22 sata. Ekipa se pripremila da će cijelu noć provest u busu, ali imali smo dva stajanja kroz Švedsku. Zanimljivo je bilo kad smo nas 70-plus istodobno okupirali benzinsku kod Göteborga i napravili “kilometarski” WC. To je bio najugodniji WC ikada – puste ti i pjev ptica dok obavljaš šta već obavljaš.
Netko spava, netko hrče, a većina samo pokušava spavat. Više puta nam je bilo rečeno da će nas probuditi dok budemo prelazili most koji spaja Švedsku i Dansku – i tako je bilo. Nažalost, prelazili smo ga u 5 sati dok je još bila noć; što i nije problem, nego je bila tako gusta magla da se zapravo ništa nije moglo vidjeti. Ovo arhitektonsko čudo zaslužuje par kopiranih rečenica s Wikipedije:
Oresundski most (Švedski: Öresundsbron, Danski: Øresundsbroen, službeno Øresundsbron) je kombinirani most-tunel nad Oresundskim vratima koji povezuje gradove Kopenhagen u Danskoj i Malmö u Švedskoj. Most prenosi automobilski (4 trake) i vlakovni promet (2 kolosijeka). Oresundski most je najduži kombinirani most-tunel za automobilski i vlakovni promet u Europi te najduži most na svijetu koji prelazi neku državnu granicu.
Najviši stup mosta visok je 204 m. Mostovni dio je ukupne duljine 7,845 m što je otprilike polovica udaljenosti danskog i švedskog kopna. Masa mostovnog dijela iznosi 82,000 metričkih tona. Vlakovni kolosijeci se nalaze ispod cestovnih traka. Plovidbena visina mosta je 57 metara no unatoč tome većina morskog prometa se odvija preko Oresundskih vrata koja se nalaze nad tunelom.
Danska
U Dansku, odnosno Kopenhagen, ulazimo tik prije zore. Iskrcavamo se na željeznički kolodvor u glavnom gradu i tu obavljamo jutarnju higijenu – to iskustvo isto treba doživjeti. Pijemo prvu jutarnju kavu, a mlada danska prodavačica jasno nam daje do znanja da slijedimo pravila prodaje u kafiću, nema šale.
Nakon kavag takvog razbuđivanja slijedi razgledavanje grada, odnosno njegova centra s vodičicom. Za razliku od svih dana do sada, baš ovaj zadnji ulovila nas je kiša, koja je barem mene spriječila da uspijen doživit Kopenhagen. Preočito je da je prelip, šta i ne čudi za grad takvog kalibra, pozicije i povijesno-trgovačkog značaja.
Ekipa iz busa komentirala je da se ne može odlučit je li im draži Kopenhagen ili Stockholm; meni za sada ostaje Stockholm, ali, kažem, grad jednostavno nisam uspio dovoljno vidjeti. Osim kraljevske rezidencije, koja je manje impresivna od one u Stockholmu, uspio sam u zadnjem satu boravka vidjeti Malu sirenu. Kip je očekivano relativno mal, ali ga je čak i po lošem vrimenu posjetilo puno ljudi. Slikamo se, snimamo zadnji “Di si brate” video na putovanju i vlakom krećemo za zračnu luku.
Metro i vlak voze svakih desetak minuta; baš na kolodvoru kupujem najbolje sendviče na cilom putovanju. Vratili smo se linijom Kopenhagen – Amsterdam pa sam u Amsterdamu konačno pojeo juhu od poma, a potom let Amsterdam – Zagreb. Po savršenom vrimenu stigli smo u naš glavni grad oko 22 sata. Prespavao sam u Zagrebu te se u nedjelju, na Uskrs, vratio doma.
Zaključak
Sve u svemu, cili put bio je negdi u granici mojih očekivanja. Ovo nije tip putovanja za one koji traže komfort – reklo bi se u Splitu “sateritis” je – ali se vidi toliko toga. Moja želja je ispunjena: vidio sam sve zemlje Baltika i Skandinavije i njihove glavne gradove.
Moj prvi izbor Baltika je Riga; tu bi mogao provesti barem tjedan. Skandinavija je lipa di god se okreneš i tu neman neki poseban savjet. Blaga prednost Stockholmu u odnosu na ostale; za nas je Skandinavija skupa pa sve triba dobro isplanirat. Iskustvo je i putovanje brodom Helsinki – Stockholm; virujem da je slično i na drugim relacijama Skandinavija – Baltik. Upoznao sam masu nove i zanimljive ekipe, a sve pohvale idu Azimutu koji daje puno više od vrijednosti koju platite. Hvala Karmen šta me uspila nagovorit na ovu avanturu, hvala Željkinom bratu na domaćinstvu u Zagrebu i hvala Željki što me trpila deset dana.
