U utorak, 12. svibnja s početkom u 20 sati, u atriju OŠ „Žrnovnica“ održat će se predstavljanje knjige „Šta će selo reć“ autora Marina Mihanovića, Žrnovčanina koji je inspiraciju za svoje djelo pronašao upravo u Žrnovnici i njezinim ljudima.
Publika će kroz ulomke iz knjige upoznati priče nadahnute stvarnim događajima i osebujnim likovima iz mjesta, ispričane uz prepoznatljiv dalmatinski humor, lokalni govor i duh nekih prošlih vremena.
Uz autora, o knjizi će govoriti nakladnik Zoran Bošković te Katarina Lozić Knezović, profesorica Filozofskog fakulteta u Splitu, a program će dodatno obogatiti izvedbe dviju klapskih pjesama nastalih prema davno zaboravljenim stihovima iz knjige.
Do sada su održane već dvije promocije, no Mihanoviću je upravo ova najposebnija jer se održava u njegovoj Žrnovnici.
Bajka koju mu je baka ispričala
Inspiracija za knjigu Marinu su bile priče njegove pokojne bake Tonke. Sjeća se da mu je kao dječaku pričala bajke, a jedna od njih posebno mu se urezala u pamćenje.
"Ovo mi je druga knjiga. Kad sam bio pred kraj prve knjige, odmah su mi počele padat ideje na pamet - šta bi mogao dalje pisat. Pala mi je na pamet bajka koju mi je baka davno ispričala, bila mi je jako zanimljiva i ostala mi je u sjećanju. U toj priči djevojčica sreće vile koje joj pletu kosu, plešu s njom i daruju joj šaku bisera da ga odnese kući majci. Rekla su joj da prije toga nikome ništa ne govori. No ona je na putu kući ipak sve ispričala slučajnom prolazniku, a kada je posegnula u džep da mu pokaže bisere, u ruci više nisu bili biseri, nego obični kamenčići.
Tako sam promislio da bih mogao skupiti mitove, legende, bajke s ovog područja, znam da toga ima. Zanimljivo je za čitat, a ujedno se na taj način čuva baština. Baka više nije živa, ali je njen brat Tomo Sinovčić Kalaš. Tada je imao 90 godina, računao sam da su te priče išle usmenom predajom i da će mi ih on moći ispričati. Međutim, on je rekao - ma kakve bajke, to se pričalo curicama, ne znam ja te bajke. Ali je rekao da zna razne priče koje su se u ono vrime pričale po selu. On je vodio gostionu koja je bila jako popularna, dosta ljudi je dolazilo i bilo je raznih priča.
Kad mi je počeo pričat, to je trajalo preko godinu dana. Dolazio sam kod njega kad sam mogao, ovisno o obavezama. Sve sam bilježio i nekakav nacrt u glavi mi je nastao. Imao sam sve priče i zaključio da bi moglo biti zanimljivo. Samo je bilo pitanje kako sve prenijeti da i čitateljima bude zanimljivo. Opet sam se vratio na svoju baku pa mi je palo na pamet da to napišem kao da priča jedna baka svojim unucima. Sve priče sam složio kroz priču bake s tim da nisu samo bakine priče ili priče barba Tome, ima tu i priča kojih sam se usput sjetio jer pripovjedač mora i malo svoga dodat. Eto tako je nastala ta zbirka u izdanju naklade Bošković", kaže nam na početku razgovora Marin.
Poslovice
Kroz priče o životu onoga vremena, Marin je provukao i gotovo 500 poslovica. Mnoge od njih možda nikada niste ni čuli.
"Ima ih između 400 i 500, ne znam napamet. Poslovice uopće nisam planirao, ali mi je barba Tomo rekao da već dugo skuplja poslovice. Imao ih je zapisane po papirićima, tekicama i na kraju je ispalo 500 poslovica. Same po sebi mi nisu bile za ovaj tip knjige, nisam mislio zapisati samo poslovice, ali sam tražio od njega baš autentično tumačenje. Kod nekih se ne bi složio da je baš takvo tumačenje, ali sam odlučio zadržat baš njegovo autentično tumačenje - on je svjedok tog vremena, on ih je slušao i zna u kojem kontekstu ih je čuo. Kroz poslovice sam htio povezat život u to vrijeme jer se kroz tumačenje poslovica može saznat puno o tumačenju života tada", kaže nam Marin.
U nastavku donosimo dio zanimljivih poslovica.
Nije svaki dan Božić - time su htjeli reći da nije svaki dan dobro, nije se uvijek imalo ni za jest, ali za Božić je bio dobar ručak. Kad je nekad dobro, rekli bi - nije ovako ni na Božić.
Ko kasno ustaje, obojak mu nestaje - obojak je ono što danas zovemo terluk i nosio se u opancima ka bičve za opanke. Kad bi se izuvali, ostavili bi ga di i opanke. Bilo ih je uvijek puno u kući, tko zadnji dođe, nema za njega obojka.
Para buši šta burgija neće - para je novac, a burgija svrdlo. To je bilo kad su kopali tunel za vrijeme Austrije. Država je financirala i žalili su se da ne mogu probit tunel jer je kamen tvrd. Pitali su može li kilo kamena, za kilo zlata - e kad je tako, može.
Komu su krosna, nije mu do sna - krosna je tkalački stroj di se tkala vuna i pravilo sukno, hoće reć da tko ima tkalački stroj taj uvik ima posla pa mu nije do sna, znači da uvijek mora mislit na posao.
Ako si zdrav i voda ti je slatka - to znači da je zdravlje najvažnije.
Baba zetu kuva i vari dok mu ćer ne uvali - želi se reći da je baba, odnosno majka nastojala udati kćer pa je budućem zetu ugađala na sve načine, samo da je što prije odvede od kuće.
Ko u nedilju nokte striže, milost Božju ne dostiže - to znači da je nediljom zabranjeno bilo šta radit.
"Prije neki dan sam razgovarao s jednom gospođom. Bila je na jednoj od promocija i rekla mi je da je pročitala na brzinu jednu priču. Rekla mi je da joj je bila zabavna, brzo ju je pročitala, a kad je stala - shvatila je koliko je tužna. Zapravo sam htio privući ljude da to pročitaju, ali i da u nekom dubljem sloju vide koliko je život bio težak. Unatoč tome, imali su pisme, komine, druženja pa im je s te strane bilo i lipo", kaže nam sugovornik.
Pojasnio nam je i zašto je knjizi dao naziv - Šta će selo reć.
"Gledao sam koja izreka ili poslovica najbolje opisuje mentalitet sela, a to je po meni - šta će selo reć. Nije mi bio cilj prikazat samo Žrnovnicu. Sve je utemeljeno na pričama iz Žrnovnice, ali je činjenica da je univerzalno. Priče su iz maloga mista, sigurno ih je bilo i u Stobreču, Podstrani, Mravincima, Dubravi...Život je u svim tim mistima bio isti. To šta će selo reć ljudi često vide samo u negativnom prizvuku, ali nije to samo negativno. To ima i pozitivan prizvuk jer poziva na čuvanje vrijednosti i tradicija sela s druge strane", kaže nam Marin.
Ispričao nam je i jednu zanimljivu priču iz knjige.
"Ta priča mi je posebno prirasla srcu. Priča je to o malome Pavi i njegovom propalom talentu za balun. Tada je ima 18-20 godina i bio je odličan u nogometu. Igrao je u Mosora i vidio ga je neki klub. Zvali su ga da dođe igrat za njih, a njemu bi to bilo ostvarenje svih snova. Otac mu je zabranio - rekao je da mora prvo u vojsku pa onda može igrat. Vojska je tada trajala dvije - tri godine i dok se on vratio doma razočarao se. Tu se vidi koliko je život i mentalitet ljudi bio drugačiji nego danas. Danas svi upisuju dicu na sportove, na crtanje.. sve se radi da se otkrije talent, a u ono vrime kad je netko imao talent - to se ignoriralo. Čak nije bilo ni poželjno. Poželjno je bilo ić u polje", kaže nam Marin.
Knjigu se može kupiti za vrijeme promocija po promotivnim cijenama, ali i u nekim knjižarama - u Školskoj knjizi na Voćnom trgu te u dvije knjižare u Mall of Split (Verbum i VBZ). Inače, Marin gotovo cijeli život piše, ali je poslom vezan uz - pravo. U ovu knjigu je uključio cijelu obitelj - njegov sedmogodišnji sin je napravio ilustracije, dok mu kćer i supruga imaju važne uloge na promocijama. Kćer čita ulomke, dok supruga vodi program.
Na promocijama se izvode i dvije stare pjesme u klapskoj izvedbi. Jedna od njih je „Pitaju me iz kojeg san grada...". Te stihove je početkom dvadesetog stoljeća napisao Žrnovčanac Marin Sinovčić nadimka Pratar iz Dvora, i to u svojoj Poljičkoj pismarici koju je napisao u američkom iseljeništvu.
