Na Meštrovićevu Kaštilcu publici Splitskog ljeta predstavljen je autorski projekt Helene Petković i Ivane Vuković – „Sretna ne bila“. U najavi predstave autorice ističu da je nastala „u ženskom procesu rada žena sa ženama o ženama u ženama i za žene, klasificirajući se kao isključivo ženska predstava koju potpuno boli briga, uvo i đon za muški pogled.“ Tri su glumačke (ne)sretnice koje su punokrvno oživjele tri tipične napaćene, ali ne i namagarčene domaće žene Petra Kovačić Botić, Ana Uršula Najev i Ana Marija Veselčić.
Glavni su likovi tri neimenovane prijateljice, kako Dalmatinci kažu – „prije“, mlade dalmatinske žene koje svoj pogled u svijet i zdravu trač-partiju usmjeravaju prema publici, praveći se da gledaju antičku tragediju. Ogledavajući se u ljudima koji na nekoliko sati žele pobjeći od svakodnevice i zabaviti se u stvarnosti se ogledavaju u sebi. Njihova introspekcija pokazuje da današnje žene i dalje žive u patrijarhalnom svijetu, da se ženski pokreti mnogokad ismijavaju i minoriziraju, da mitska postavka dalmatinske žene-majke-kraljice egzistira kao neupitna istina, da svako odstupanje od mitskog ŽMK bića stvara potpuno neuredan i disfunkcionalan svijet.
Tekst pritom ismijava topose vlastite struke, propituje leksičku vrijednost „kazališta“ i „teatra“, cinično opisuje glumački posao i zaokružuje (tragi)komediju referiranjem na antičku ženu, Medeju, ističući da bi „dalmatinska mater zavrnila vratom i djeci i mužu, da može“.
„Prije“ ovoga autorskog tima žene su s manama i problemima, opterećene tuđim mišljenjima, muževima, djecom, svekrvama. Njihov scenski pokret pri opisivanju kućanskih poslova i koncepta rada mašine za pranje rublja, a posebno spolnoga čina, izaziva histeričan smijeh. Ono što nije nimalo smiješno logična su pitanja koja se tek počinju postavljati, primjerice – zašto se žena tretira i maltretira kao drugotno stvorenje zato što menstruira, zašto prevarena žena preispituje sebe i svoju (ne)mogućnost šutnje („Ne moraš ti baš sve čut'“) dok joj muž nabija rogove, zašto žena nema luksuz pivskog izležavanja i postajanja heroinom Super-linom? Svi su ti ozbiljni društveni stereotipi zapakirani u privlačan celofan našeg prisluškivanja jednog običnog prijateljskog popodneva popraćenog pjesmama „Magazina“.
Naslov „Sretna ne bila“ jedna je od grotesknijih kletvi iz pop-asortimana domaćih stihoklepaca. Međutim, komad kojemu se toliko smijemo nije nastao ni iz čega. Stvarnost vremena u kojem djeluju autorice predstave i dalje ostavlja prostor tomu da se u vlastitoj nemoći, prikazujući sav glib državnog nemara i društva krojena po mjeri muškarca, barem od srca nasmijemo – i sebi u lice.
