"Onaj tko izda svoj klub u životu neće imati sreće. (…) Imajte i vi poput toga skrivenog sjemena na umu da čovjek mora umrijeti u vjeri u kojoj se rodio!" stoji u prologu knjige "Muškarci u ofsajdu" češkog humorista, novinara i književnika Karela Polačeka. Koja prekrasna, iskonska istina na povijesni dan hrvatskoga sporta, 13.2., kad je zaživjelo ono "Klub neka se Hajduk zove!" Klub znakovita imena, klub odmetnika i otpora, klub junaštva i borbe, klub bijeloga dresa.
Riječ religija svoje podrijetlo vuče u latinskome glagolu koji znači vezati. Dok ovo pišem, čuje se Mišin glas:
"Vezali me uz taj kamen ko da je od suhog zlata
Iako su drugdje bila otvorena širom vrata.
Bacili su jednom sidro neki meni slični ljudi
Tako su me za sav život vezali na ovoj grudi.
U danima sretnim u danima grubim
Ja ne mogu drugo nego da ga volim
Jer Hajduk je ono što me čini sretnim
Ja ne mogu drugo nego da ga volim."
I zbilja, uz poštovanje i priznanje svim religijama i ideologijama, svim udrugama i sektama, nema te družbe koja se može usporediti s Hajdukom i Torcidom. Nema povezanosti koja može iole dotaknuti tu vjersku vezu, tu često mazohističku ljubav, taj neraskidiv osjećaj pripadnosti – već 111 godina. Dok normalan puk spava, deseci tisuća torcidaša jučer čekaju svoj rođendan, čekaju ponoć, čekaju nešto. Ipak smo u godini u kojoj nam je vodstvo kluba počelo nalikovati onom najdražem rođaku koji na rođendan ne dolazi praznih ruku, ipak smo nekidan u suzama nekako preživjeli taktove „Vratit ću se opet Dalmacijo tebi“ dok je naše dite, Nikola Kalinić, nasred Verone razvio dres s devetkom, dokazavši po milijunti put da bijeli dres i logika, financije i umišljene veličine ne idu u istu rečenicu.
U ponoć si nepoznati ljudi iz Hrvatske i cijeloga svijeta čestitaju – pa ipak su jedna obitelj. Čekamo, ni sami ne znamo što (ma hajde, Perišića!), luđaci, fanatici, ljudi koje je zaobišla logika, neki komentator piše „Neka nešto pukne, pobijte nas!“ Pa smo kolektivno strepili u 1:11 ujutro, pa smo počeli korjenovati, kvadrirati, premetati karte koje nam je administrator Hajdukove stranice nabacio kao navlakušu, a ima luđaka koji su navili sat oko 4, opet će oni koji se mole bogu sportskih direktora znati zašto… U istom danu kad smo milijunti put posvjedočili, kao kakav snuždeni George Orwell, da su neke životinje u našoj nogometnoj ligi jednakije od drugih. Ali Hajduk valjda zato i postoji. Od tog praškog dogovora, prve lopte, od primjedbe profesora Barača da su mu studenti s idejom osnivanja banuli kao „Hajduci“… To je klub obilježen svojim imenom, naprosto mu je suđeno da bude bastion otpora.
Do utakmice je nekoliko sati, mi smo sad krvavih očiju, podočnjaka do pola obraza, ali radost je u srcu najveća. Klapa koja se ne poznaje ni po jednoj osnovi nego po Hajdukovoj članskoj iskaznici slit će se na Poljud, na utakmicu Hajduk-Slaven Belupo, za što je Kalinić antologijski rekao: „Igrao sam protiv Juventusa, a u glavi mi Slaven Belupo.“
I to tako treba biti. U ljubavi nema logike, ako ima – nije ljubav. Ovo je istovremeno zajedništvo i otpor, nježnost i hajdučija, očekivan rasplet događaja i potpuna ludost, hijerarhija i anarhija. I zato Polaček kaže da onaj tko izda svoj klub u životu neće imati sreće. Jer „Nije ljubav šaka šoldi kad u džepu nađeš nju…“ Sretan ti 111. rođendan, srećo najveća!
