U Splitu postoje poznati i priznati. Nekad mediji nezasluženo na tron postave osobu koja bi mogla biti zanimljiva. Ovoga puta nije bilo tako. Ivan Šola je priznata sportska faca koji je dobio priznaje svog grada, ovdašnjeg naroda. Karizmatik, bivši prvak u moto sportu, točnije brzinskom motociklizmu bio je idol i starima i mladima, naročito nakon reklame s Anom Sasso za napitak PIPI. Dobro, prekasna Ana Sasso malo je više plijenila pažnju... Godina je 1983., motor na kolo s najljepšom ženom tog vremena, missicom i povijest je napisana u plićaku Bačvica...
Dobrih 20 godina je u zimskom sportu, aktivnosti u bob reprezentaciji ne jenjavaju, tamo negdje od 2002. godine kada smo, nešto poput Jamajke završili na zimskim Olimpijskim igrama u salt Lake Cityu.
Kao ljubitelj brzine okušao se i u ekstremnom jedrenju gdje je bio flokist CRO1 Tornado katamaran sailing tima u svjetskom kupu.
Gdje ste sada Ivane, što radite?
- Eh, završavam kavu i idem sa suprugom na Marjan. To vrijeme koristim za opuštanje, razgovor, planiranje novih sportskih pothvata. Već sam dugo u sportu i uvijek želim još za svoj grad i zemlju.
Od šetnje se ne živi?
- Zastupnik sam za Kawasaki motore i za putne američke motore marke Indian. Tvrtka se zove Olimpic Moto Šola. Motor je radost, sada malo slabije ide prodaja ali ipak se nešto proda. Motor je psihoterapija.
Kad se oni koji poznaju Vašu karijeru sjete Vaših uspjeha pamte jedan događaj. Bila je 1995., utrka na Grobniku kada ste vozili s otvorenim prijelomom ključne kosti na motoru Yamaha GP 250?
- Vozilo se sa srcem, a kad tako voziš nitko ti nije ravan. Svi danas misle da su najbolji, ali publika te odabere kad ostaviš srce na asfaltu. Ili ključnu kost, hahaha.
Najdraža pobjeda?
- Novi Sad na prvenstvu ex države. U zadnjem krugu sam bio 200 metara iza svih i uspio na koncu prvi proći kroz ciljnu ravninu. Bila je to četvrta dimenzija utrke, pobjeda za deset centimetara ispred svih, foto finish. Ludilo.
Reklama koju ste snimili za Pipi s Anom Sasso, je li Vam donijela veću popularnost?
- Kako ne, bilo je to 1983. godine. Simbioza s motorom dala je i jednu dinamiku toj priči. Svatko tko je neki GP vozač ne smatra da je vožnja na zadnjem kolu nešto posebno. Na utrkama je to atraktivno, ali gubitak vremena. Zato je za reklamu pun pogodak.
Ima li danas u Hrvatskoj dobrih vozača?
- Drugi su filmovi danas, nemoguće je bit u GP-u, to su preskupe igračke. Postoji razlika između sporta i načina života. Ja neman niti kožnu jaketu, niti čizme. Prodajem najbolje motore na svijetu, a vozim skuter. Motor je meni bio sportski rekvizit, volim taj svijet, sad je drugačiji stil života.
Jesmo li imali međunarodnih uspjeha na motoru?
- Na više međunarodnih utrka, da svakako.
Kako ste završili u bobu i na zimskim olimpijskim igrama? Pet puta ste bili na ZOI, prvi put 2002. Salt Lake City.
- U nekoj mojoj podsvijesti, led i snijeg mi nisu strani... Prvi put je to bila splitska, dalmatinska posada. Malo sam probao i skijaške skokove, ali bob mi je srodniji. Imali smo težak put, odricanja, putovanja, i morali smo biti među 30 u svijetu i uspjeli smo. Evo, 18 godina je prošlo, već dugo sam direktor reprezentacije, pokretač svega. Sljedeće zimske Olimpijske igre su u Pekingu, u veljači 2022. godine. Kvalifikacije se rade na 14 utrka u dvosjedu i četverosjedu. Vozi se na tri kontinenta. Nama troškove pokrivaju većinom sponzori.
Može li se do Pekinga?
- Mi smo u ledenoj formuli 1, jedan respektabilan tim, ulazak u Svjetski kup je teško ostavriv, složena je to priča. Moraš 4 mjeseca provest na ledu, na -10,-20,-30 po noći. To je sport, ljubav, rad i odricanje. Ali za plasman na Igre moramo biti među trideset od sto koliko ih vozi. Mislim da smo dobri.
Ugurali ste i kćer Karlu u bob?
- Ona je bila u sanjkaškom timu i logičan slijed je nakon toga bio bob. Pa je otišla na OI, poslije je otišao Nikola Nimac u skeletonu, kao i njegov sin Toni koji ove godine vozi dvosjed u juniorskoj konkurenciji. Sve to osmislit, nije to jednostavno, ali imam uvijek želju i motiv.
Ludi grad. Vozi motor, juri u katamaranu, skače sa skakaonice, gura bob... Ima li kraja? Nema, jer kad ne može Šola, mogu njegovi sljedbenici. Sada bob juri dalje prema svojim šestim Olimpijskim igrama. Bob i jedna Hrvatska. Tko je u to mogao vjerovati? Trebalo je mati viziju i hrabrosti. I puno rada i truda. Sretno do Pekinga! A i tamo.
