Djevojački zbor splitske II. gimnazije s nedavnog se državnog natjecanja u Varaždinu vratio sa srebrom i velikim ambicijama za buduće projekte. U dvije godine svoga postojanja pjevačice su ostvarile značajan napredak i privukle pozornost ljubitelja zborova, a o njihovu plasmanu, ljubavi prema glazbi i natjecanjima koja tek slijede za Dalmaciju Danas govori njihov voditelj, profesor Ivan Bošnjak.
S nedavnog natjecanja pjevačkih zborova u Varaždinu vratili ste se sa srebrom u svojoj kategoriji. Možete li nam opisati kako je natjecanje izgledalo i kako su djevojke zadovoljne plasmanom?
Tako je, natjecali smo se u kategoriji C, djevojački zborovi. Uvjeti za pjevanje u Varaždinu su sjajni. Natjecanje se održavalo u kazalištu čija je akustika izvrsna za zborsko pjevanje, a pozornica i galerije izgledaju divno. Ne naziva se bez razloga baroknim gradom. Otpjevali smo pet skladbi: „Intorno al fanciullin Gesù“, zadanu „Vokalizu“, „Alleluia“ Vlade Sunka, „More“ Gorana Sučića i „Rugalicu“ narodnog karaktera.
Mislim da smo imali odličan program, prije svega raznolik. Htjelo smo pokazati da se snalazimo u više žanrova, jer u jednoličnom programu kvaliteta ne može doći do izražaja. U našoj kategoriji dodijeljena su tri srebra i dvije bronce. Zlata ove godine nije bilo. Takav sustav bodovanja i plasmana mnogima se ne čini logičnim, ali dobra je okolnost što eliminira onaj faktor „lako ćemo“. Naprimjer, ako se natječete u kategoriji s još samo dva zbora, to ne znači da automatski imate najmanje broncu, nego se za plasman treba izboriti i skupiti određen broj bodova. Uvriježeno je razmišljanje da te čeka nagrada ako si sam u kategoriji u kojoj si prošao na državno natjecanje. Međutim, s čime usporediti zbor koji je jedini u kategoriji? Boriš se sam protiv sebe, odnosno moraš se gurati na razinu u kojoj si dovoljno dobar da osvojiš mnogo bodova. U našoj je kategoriji bilo šest zborova. Ovo nam je druga godina natjecanja, a uvjerljivo smo bolji nego prošle godine, više nas je i tehnički smo mnogo napradovali, što djevojke jako veseli i ponosne su na to.
Imaju li pjevačice zbora Druge gimnazije prethodnih glazbenih iskustava?
U zboru ima djevojaka koje idu u glazbenu školu, ali ima i onih bez formalnog glazbenog obrazovanja. Posebnu pohvalu zaslužuju oni koji bez te klasične podloge uskoro počnu razmišljati kao glazbenici. Lijepo je što uz zbor nauče glazbene osnove, ali najvažnije je da im pritom ostane radost muziciranja. Ako se zboru zbog stege, krivog pristupa djelu ili njima samima zbor naposljetku zgadi, onda nismo napravili ništa. Probe prije natjecanja znaju biti strašno naporne, a zboraši tada više gledaju svoje zborovođe nego vlastite roditelje. Ovaj djevojački zbor nije nikad pokazao odbojnost prema onome što radi, ni to da pjevaju „reda radi“. Među njima vlada vesela i prijateljska atmosfera, od autobusa do pozornice. Profesionalne su, ali pjevaju s osmijehom na licu, što pokazuje da vole ono što rade.
Može li se sa školskim zborom postići razina profesionalnosti koja jamči iskorak? Konkretno, zborski je pjevanje općenito slabo popraćeno. Mislite li da je problem u kvaliteti zborova ili u općim interesima publike?
Neću osuđivati publiku jer se slažem s onom „de gustibus non est disputandum.“ Niti je slabiji interes za zborove novost, niti imamo što od obrušavanja na glazbu koja se danas najviše prodaje. Činjenica je da je teško okupiti veću grupu mladih ljudi istovremeno i pronaći raspored koji svima odgovara. Mladima su školske obveze, kako i treba biti, obično na prvome mjestu. Imaju i svoje druge hobije koje ne žele zapostaviti, a za zbor doslovno „izmišljamo“ termine i pokušavamo izvući maksimum, iako smo redovito desetkovani. Drago mi je što se uspostavilo da se u dvije velike višesatne probe mogu dobro neutralizirati nedostaci do kojih uvijek dođe kad nismo u punom sastavu. Zborovi su zbog svega navedenog automatski osuđeni na manje vremena za vježbu, a i promociju vlastite glazbe.
Kako kao profesor glazbene kulture i voditelj školskoga zbora pristupate predmetu koji je često marginaliziran, a ponekad i omražen zbog količine gradiva i slušnih primjera iz razdoblja koja su djeci poptuno strana?
Mislim da je dobar način da sat glazbene kulture izgleda kao glazbena radionica. Doslovno pola Druge gimnazije pjeva – one najbolje djevojke u zboru, a mladići, kojih u gimnaziji standardno ima premalo da se oformi zbor, sudjeluju kao solisti u školskim priredbama. Cilj je da djeca postanu kvalitetna publika, odnosno da znaju po konkretnim parametrima procijeniti što je dobra glazba, a što nije. Na kraju svakoga sata učenici puštaju jedan glazbeni primjer po svome izboru. Ne ograničavam ih, izbor je stvar njihova ukusa, a mi koji ih slušamo očekujemo da nam glazbenim rječnikom opišu što su čuli, da komentiraju tempo, dinamiku, intonaciju, boju i raspon glasa te da na kraju daju svoj estetski sud o djelu. Neposredni pristup dovodi do toga da se glazbena kultura ne doživljava kao apstrakcija u kojoj se slušaju samo renesansna djela, nega da djeca steknu konkretno znanje koje će odnijeti iz škole i moći ga primjeniti na bilo kojem glazbenom primjeru. Kad sami znaju objasniti što im se sviđa ili ne sviđa i zašto, znamo da smo se odmaknuli od bubetanja napamet i imali koristan nastavni sat.
Kakve dobrobiti od pjevanja u zboru, osim glazbenih, učenici mogu steći?
Djeca koja su izložena javnom nastupu s vremenom postaju manje povučena i samozatajna. Svako njihovo usmeno ispitivanje javni je nastup, a na natjecanjima zborova uče kako reagirati na publiku i smanjiti vlastitu tremu. To iskustvo zatim prenose u školsku i svaku drugu komunikaciju. Osim toga, uče se samostalnosti. Primjerice, djevojke su same birale odjeću za svoje nastupe, a ravnateljica Ivanka Kovačević, koja ih od početka zdušno bodri i podrška nam je u svim segmentima, prepustila je takve odluke u njihove ruke. Kad vidite kako su svi zborovi izgledali elegantno i primjereno, shvatite da su ti mladi ljudi uočili ozbiljnost i važnost svoga pjevanja, a pritom nisu izgubili veseli mladenački karakter.
Kakvi su daljnji planovi djevojačkog zbora Druge gimnazije?
Zbor ne želi stati samo na državnom natjecanju. Nadamo se da će zaživjeti i neka međunarodna natjecanja koja su prethodnih godina zbog velikih jubileja bila revijalnog karaktera, poput natjecanja „Cro Patria“. Želimo predstaviti Split i svoju školu u najboljem svjetlu. Djevojke bi voljele u bližoj budućnosti otići i na svjetsko prvenstvo zborova. Nadam se da će im se želje ostvariti i da će i nadolazećim generacijama usaditi ljubav prema glazbi koju tako vrijedno i požrtvovno njeguju.
