Nakon što smo na našem portalu objavili tekst o pritiscima s kojima se susreću ravnatelji na kraju školske godine, javio nam se jedan splitski učitelj, sindikalni povjerenik, koji kaže kako ravnatelji rade buku kad su oni na udaru, a kad treba prosvjedovati protiv nepravde koja pogađa druge obrazovne radnike, nema ih za čuti.
Povezani sadržaj
- RAVNATELJI U DALMACIJI U OČAJU “Roditelji na nas rade neviđene pritiske da im djeca dobiju nezasluženu ocjenu”
- Ispovijest splitskog profesora “Evo što se stvarno događa u našim školama”
Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
- Plus i minus, radosti i žalosti, mogli bi biti nazivnici školske godine koja je na isteku. A kako i drugačije s tolikim brojem ljudi u sustavu, s tolikim brojem učitelja koji tiho i predano izvršavaju svoje poslanje u društvu koje više ne cijeni učitelja. Zbrajaju se uspjesi i neuspjesi, uspoređuje planirano i ostvareno, komentiraju napredni i zaostali učenici, rade se rebalansi, usvajanja, izvješća i analize. Učitelji u mnogočemu mogu biti zadovoljni, osim u materijalnom i društvenom statusu. Za takav napredak trebat će im pomoć ne samo nadležnoga ministarstva, ne samo briga Vlade koja se hvali obrazovanjem, a zanemaruje mlade koji sa spremljenim kuferima napuštaju ili će napustiti granice Lijepe naše. Trebat će im pomoć svih društvenih struktura dok se jednom ne shvati da je pisanje i čitanje, obrazovanje uopće, temelj svakoga napretka. Kao da su već navikli da je najlakše po njima udarati, kresati sva prava prvo onima koji su na državnom proračunu. Pa ako nećeš druškane raditi ti taj posao, ima tko hoće, već čujem one u školi, u ministarstvu, u Vladi.
Učitelji mogu biti barem sretni što su si osigurali kolektivne ugovore koji će im ponešto popraviti “krvnu sliku”, od materijalnih prava do onih nematerijalnih. Prvo su se sindikati namučili oko pregovaranja za temeljni kolektivni ugovor koji se odnosi na sve javne službe, a zatim za posebne kolektivne ugovore prema specifičnosti ustanova. Sada su četiri godine mirni, koliko će im vrijediti potpisani kolektivni ugovori. Na rast plaće morat će malo čekati... Zato se od nove školske godine uvodi obvezna informatika u pete i šeste razrede, uvodi se program “Škola za život” (za sada eksperimentalni), krenula je važna reforma strukovnoga obrazovanja, a iz ministarstva najavljuju da će ljeto biti radno. Ravnatelji će ipak na odmore s neizvjesnošću. Ministrica obrazovanja, a kasnije i ministar hrvatskih branitelja zagorčali su im život najavom, odnosno uputom upućenom 16. svibnja školama o tome kako će prednost pri zapošljavanju, a onda i zapošljavanju ravnatelja, imati branitelji i oni koji uživaju prednost sukladno posebnom zakonu koji se odnosi na tu kategoriju. Prava je šteta što nije jasno argumentirano i u medijima rasvijetljeno da prednost neće imati branitelji samo zato što su branitelji ili tamo neki s ulice koji nezaposlen očekuje ravnateljsku poziciju bez trunke muke i napora, nego samo oni koji budu ispunjavali natječajem propisane uvjete, a oni opet trebaju biti zakonski definirani. Osobno mislim da takvih nije puno. Istina, članovi obitelji smrtno stradalog branitelja također će se moći pozivati na prednost, kao što su se mogli i mogu pozivati na prednost pri zapošljavanju na sva ostala radna mjesta u državnim i javnim službama, pa nije bilo toliko “bure”. U konačnici, isti zakon prolazio je javnu raspravu u koju su se mogli uključiti svi koji ga sada osporavaju.
Začuđuje činjenica kako su ravnatelji školskih ustanova, zaštićeni poput ličkih medvjeda, postali tako bučni i glasni kada su njihovi statusi dovedeni u pitanje.
Toliko bučni da su završili i u središnjem dnevniku svih televizija kao glavni državni problem. S druge strane, izostao je nažalost glas tih istih ravnatelja kada su branitelji ostvarivali prednost pri zapošljavanju na ostalim radnim mjestima u školama, naravno i u drugim državnim i javnim službama. Ne sjećam se priloga o tome u središnjem dnevniku. Nije trebalo čekati dugo da se predstavnici udruga koje skrbe o ravnateljima oglase kako se u izdanom naputku školama o primjeni odredbi Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata i članovima njihovih obitelji u postupku izbora i imenovanja ravnatelja školskih ustanova radi o čisto političkoj odluci. Gospodo ravnatelji, je li vas za ravnatelje škola možda birala politika? Bit ću konkretniji, nisu li mnogi od vas mandate dobili zahvaljujući upravo članovima školskih odbora koji predstavljaju osnivače ustanova, a koji su ništa nego izvršitelji političkih odluka u školama. Ako možda i niste, jesu li baš svi, uopće koliki postotak ravnatelja na poziciju stigli stručnošću i kvalitetama, pokazanim I dokazanim radom, a koliki broj ravnatelja odlukama politike, članskih iskaznica, podobnošću i dodvoravanjem onima o kojima ovise.
Zato te iste ravnatelje neće baš ni razveseliti licenciranje ravnatelja s kojim se rasteže već do besvjesti, a bilo je najavljeno još 2008. godine donošenjem posebnoga Zakona o odgoju i obrazovanju za osnovne i srednje. A i ciljano se rasteže. Nema kod nas slučaja. Svatko poteže svoje konce, svoje veze. Legitimno je onda pitanje hoće li ravnatelji, instalirani u fotelje često političkim odlukama, zatržati te iste fotelje ako ne budu ostvarili ili zadržali licencu za svoj rad. A ona će pretpostavljam podrazumijevati stručnost, rad, rezultate rada, rezultate odgojno-obrazovnoga rada ustanove koju predvode. Da ne bude zabune, samo će vanjsko vrednovanje moći pokazati stvarne rezultate rada u školama. Sve ostalo će biti kao i do sada obojano proizvoljnim komentarima u školama i izvan njih.
Učitelj - sindikalni povjerenik
