Splitski svećenik don Ante Žderić, svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama, danas se osvrnuo na situaciju s navijačima u Zagrebu.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
"NAŠI I NJIHOVI
Ako je polarizacija društva na fantomsko „mi“ nasuprot omrznutom „oni“ došla do točke u kojoj se javna rasprava o temeljnim društvenim pitanjima svodi na pokazivanje srednjeg prsta, onda nije suvišno zapitati (se) zaslužuje li takvo društvo uopće postojati u XXI. stoljeću.
Vrijednosni sustav koji obilježava tako polarizirano društvo je potpuno zamagljen i imaginaran, barata apstraktnim pojmovima čiji sadržaj ni oni koji ih promiču nisu kadri objasniti niti konkretizirati. On se iscrpljuje u ideji da je ono „mi“ suprotno od fantomskog, omrznutog „oni“. Svaki argument u takvom diskursu predstavlja anomaliju, on biva nadjačan parolama i histeričkom vikom uvijek istih ekstrema s društvenih polova, u emocionalno nabijenoj atmosferi u kojoj je svaka riječ zdravog razuma doživljena kao neprijatelj, kao strano tijelo, a različitost mišljenja denuncirana kao manjak domoljublja.
Desetljeća sustavnog podgrijavanja društvene polarizacije hrvatskog društva ostavila su dubok trag i prodrla i u najintimnije stanice tog društva, kao što su obitelji i rodbinski odnosi. Nije rijedak slučaj da je jedna obitelj prestala komunicirati s dijelom vlastitih članova, čim su ih detektirali kao suprotne vlastitom jatu i pripadajućem mu vrijednosnom sustavu. Radikalan izostanak konkretnih vrijednosnih ideja dugo je vremena nadomještan strašenjem od drugih i njihovim sotoniziranjem, što je sve više produbljivalo društvenu polarizaciju.
Društveni predvodnici i njima podložan medijski aparat u takvom su društvu rano uočili pogodan materijal za bazu svoje moći, a time i financijskog probitka. Što je polarizacija dublja, to je emocionalno nabijenija i udaljenija od argumentiranja, to se protagonosti manje razumiju, ali dublje ukapaju u vlastite rovove. U takvom se kontekstu vrlo lako manipulira i dolazi do željenih rezultata. Gladni narod lako je uvjeriti u bilo koju bajku. Oni će se jagmiti za Ivicom ili Maricom, a ne za hranom ili poslom.
Misleći dio takvog društva prisiljen je šutjeti ili pobjeći u inozemstvo. U suprotnom, izgledno je da će proći kao žene iz Salema optužene za vještičarenje 1692. godine. Društvena polarizacija dotle otupljuje kritičku svijest da je svaka kazna za proglašene nepodobnima shvaćena i prihvaćena kao zaslužena pravda.
U takvom društvu vjerski je sustav jedan od ključnih stupova identifikacije, lakmus papir koji razlikuje polove. Taj je sustav dominantno obredni, paradni, time i javni. On mora biti javni jer služi kao sredstvo ovjerovljenja vlastite ispravnosti. Tu je Bog sredstvo, a njegova riječ posve zanemarena. Božji govor o bratstvu, opraštanju i milosrđu se prešućuje i kod onih koji ga zastupaju dočekuje s neskrivenim podsmijehom. Križ Isusa Krista u toj je priči statusni simbol, a ne znak opredijeljenosti žrtvovati se iz ljubavi za druge, sve do vlastite smrti, ako je potrebno.
Ideja žrtve u takvom je sustavu pogažena, ismijana i obezvrijeđena. „Tko ti je kriv što si pošten!“ Bog je zanemaren kao bitno Drugi, Različiti, Drugačiji. Kršćanstvo, kao vjera odnosa prema drugome, pretvoreno je u ključnu plamensku oznaku koja „nas“ u vlastitim očima čini boljima, vrijednijima, posebnima, izabranima i time opravdava gaženje svake različitosti, različitosti tako svojstvene Bogu.
U duboko polariziranom društvu moralni kodeks ima dvostruke kriterije. „Naši“ imaju pravo na prekršaje jer su naši. Zlo se prešutno odobrava. To zlu omogućava da se širi i raste. Ono na kraju pojede cijelo društvo. „Oni“ nemaju pravo biti pravedni. Krivi su jer su drugi, drugačiji, jer su „oni“. Ne treba puno da u takvom sustavu drugačiji budu prisiljeni nositi žute zvijezde na odjeći ili bijele vrpce na nadlaktici. Oni kasnije obično završe u krematoriju ili jami.
„Naši“ nužno trebaju neke „njih“, oni moraju biti iracionalni neprijatelji koje treba zgaziti, jer samo takvi „oni“ daju smisao postojanju“naših“. Jedni kriteriji vrijede za „naše“, drugi za „njihove“. To je posljedica dugoročnog pokrivanja plaštem „našeg“ svega onog što se u datom trenutku „našima“ činilo korisnim. Drugi uvijek mora biti stigmatiziran, obilježen, prokazan. Takav se stav bizarno vrednuje kao dokazivanje vlastite vrijednosti i pravovjernosti. Što je drugi više Srbin, četnik, komunist, peder, ustaša i sl., to je onaj koji ga prokazuje u očima „naših“ vjerodostojniji. Ta se vjerodostojnost svjedoči upornim zaokruživanjem istih na glasačkim listićima. U novije vrijeme se to dokazuje slikavanjem tih listića i objavom na društvenim mrežama. Neka se zna. Sotoniziranje drugačijih mjera je vlastite ispravnosti. Bizarnost pravosudnog sustava vjetar je u leđa svakoj akciji protiv drugačijih. Jer u takvom su pravosuđu „naši“. To, na koncu, dovodi do radikalnog stupnja društvene nepravde.
U polariziranom društvu prošlost je uvijek sadašnjost. Njome se svi bave. Zato takvo društvo nema budućnost.
Na etničkom planu posljedica je nacionalizam, na vjerskom fanatizam, na ekonomskom vladavina nekolicine bogatih, na psihološkom shizofrenija širokih društvenih slojeva koja se očituje u svakom segmentu života. Zato nije čudno da poneki u toj situaciji uzmu kalašnjikov u ruke, dugi sedative, a sretnici kartu u jednom smjeru. Većina živi u očaju, i ne primjećujući koliko duboko u njega tonu dok histerično viču kako su krivi, naravno, 'njihovi'", objavio je don Žderić na svom Facebooku.
