Stiglo je proljeće, a s njim i vrijeme predstavljanja kandidata za Splitske pupoljke – mladih ljudi koji se ističu svojim radom, volonterstvom i doprinosom gradu Splitu. U suradnji s organizatorom manifestacije, udrugom Naš kvart, svaki tjedan ćemo predstaviti po jednog od deset kandidata kojima će u lipnju biti uručeno priznanje Splitski pupoljak.
Povezani sadržaj
- SPLITSKI PUPOLJAK Ana Marija Veselčić: “Gluma je veselje – igraš se, a onda ti daju novce”
- SPLITSKI PUPOLJAK Filip Mišković: “Imam i neke druge ljubavi, ali gitara je moj život”
- SPLITSKI PUPOLJAK Petra Nuić: “Već na prvom treningu su mi rekli da sam rođena za ovaj sport, to mi je u krvi”
- SPLITSKI PUPOLJAK Bruno Kontri: “Razočarao sam se u lokalne političare, nisu pokazali interes za teme koje muče nas mlade”
- SPLITSKI PUPOLJAK Antea Duvnjak: “Kad bi svatko učinio jedan pozitivan pomak u svom kvartu, zajedno bi promijenili svijet”
- SPLITSKI PUPOLJAK Dino Sinovčić: “Motiviram ljude s invaliditetom da se bave bilo kakvim sportom, jer želim da vide da oni to mogu”
- SPLITSKI PUPOLJAK Marin Budimir: “Većina mladih ne živi život punim plućima, a ako neće sada, kad će?”
Mladu Splićanku Dinu Levačić javnost je prepoznala kao izrazito pozitivnu osobu koja je uvijek spremna suočiti se s izazovima. Na svom putu 'prema gore' nikad ne zaboravlja na druge pa tako svaki njezin nastup ima humanitarni karakter, a dosad je na taj način pomogla u financiranju Košarkaškog kluba invalida Split, udruga Anđeli i Moje dijete te Centra za rehabilitaciju Mir.
Odakle tvoja ljubav prema plivanju? I zašto baš daljinsko plivanje?
- Kao pravo dalmatinsko dite od samih početaka sam provodila ljeta s bakom i didom na moru. Na otoku Istu sam na kraju naučila plivati, a i zaljubila se u more. Od malena sam išla s didom na ribe i bila mu vjerni pomagač i to je vjerojatno razlog zašto istovremeno toliko volim more, ali imam i strahopoštovanja prema njemu. Kada sam imala 4 i pol godine roditelji su upisali sestru na plivanje pa su i mene poslali u paketu. S vremenom sam počela 'zapravo' trenirati i s 9 godina sam odlučila da se želim okušati u daljinskom plivanju. Moj prvi maraton je bio maraton na dva kilometra u Omišu. Poslije toga više nije bilo povratka, to je bila ljubav na prvi pogled. S godinama su kilometri i izazovi samo rasli evo me sad tu gdje jesam.
Preplivala si tri kanala u okviru projekta Velikih sedam. Što je sljedeće?
- Pa sljedeći je naravno četvrti. A to je Tsugaru kanal u Japanu gdje idem u kolovozu. Prije toga me čeka ponovno preplivavanje od Visa do Splita krajem srpnja.
O čemu razmišljaš dok, recimo, satima plivaš Pacifikom usred noći bez igdje ikoga osim pratnje? Pomisliš li nekad i 'što mi je ovo trebalo'? Što te u tim momentima motivira da nastaviš?
- Pa svakako postoji osjećaj strahopoštovanja prema prirodi, ali i zahvalnost što imam priliku plivati na takvim lokacijama. Dok plivam ne razmišljam o ničem specifičnom. Kroz glavu mi prolaze scenariji filmova, serija ili neke pjesme, a u trenucima kada mi je teško se motiviram postavljajući si neke manje ciljeve. U tim trenutcima kada mi je teško znam nekada pomisliti "šta mi je ovo trebalo?", ali želja za pomicanjem granica i dokazivanjem sebi i drugima što se sve može me gura dalje.
Imaš li kakvu anegdotu sa svojih plivačkih putovanja?
- Kad smo bili u New Yorku spavali smo kod ljudi koji su porijeklom iz Hrvatske. Od čovjeka kod kojeg smo bili je mama s istog otoka kao moj pokojni dida. I tako smo jedan dan otišli s njima kod nje u starački dom, jer nas je ona htjela upoznat. Tamo nas je dočekala gospođa od oko 80 godina, naravno sređena i cijela cakum pakum. S obzirom na njene godine i da je otišla iz Hrvatske prije više od 50 godina mi smo očekivali da će ona pričati neki poluhrvatski i da neće imat pojma koji je to moj dida, a nakon par minuta razgovora i objašnjavanja ona je samo ispalila na savršenom hrvatskom "Je sićan se ja Stipe. Bija je baš zgodan."
Podržava li te obitelj u tvojim pothvatima?
- Obitelj mi je uvijek bila najveća podrška. Oni su uvijek tu za mene bez obzira na sve i sami su žrtvovali jako puno da bi ja mogla slijediti svoje snove. Naravno, uz njih i svi ostali su mi uvijek bili podrška, neki u većoj, a neki u manjoj mjeri.
Imaš li adekvatnu podršku Grada i države s obzirom da svojim pothvatima promoviraš Hrvatsku diljem svijeta?
- Moram priznat da trenutno imam jako dobru podršku, pogotovo od lokalne zajednice. Zato bi se zahvalila Splitsko-dalmatinskoj županiji, gradu Splitu, gradu Solinu, ali i HTZ-u kojem je i jedan od ciljeva da preko sportaša promoviraju Hrvatsku.
Studiraš na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Što planiraš nakon?
- Trenutno sam malo u panici i mozak mi je na sto strana, jer imam još dosta stvari za ovaj regularni dio faksa napraviti, a usput i napisati diplomski, ali ja sam optimistična da ću sve to iskombinirati. Poslije faksa se svakako planiram vratiti u Split i pronaći posao da od jeseni postanem ozbiljna osoba. Naravno, uz rad planiram nastaviti plivati, ali i još neka doškolovavanja, ali o tom potom.
Kako usklađuješ fakultetske obaveze s treninzima? Je li to baš treniranje po cijeli dan ili imaš i slobodnog vremena?
- Trenutno nemam nekih većih problema s usklađivanjem jer sam tijekom ovog semestra imala manje predavanja, ali i inače nije bio veliki problem uz dobru organizaciju. Dok traje akademska godina treniram jednom dnevno jer više ne stignem, a kad nema faksa onda dva puta.
Spojila si svoju ljubav prema plivanju s humanitarnim radom. Možeš li reći par riječi o tome?
- Postojala je ta ideja od moje prve godine studiranja da bi se na drugoj i realizirala. Jednostavno sam imala potrebu vratiti zajednici, ali i iskoristiti svoju poziciju da se čuje glas onih čiji glas često teško prodire do šire populacije. Do sada sam plivala za udrugu Anđeli iz splita, udrugu Moje dijete iz Solina, centar za rehabilitaciju Mir iz Rudina i još nedovršena za KKI Split.
https://www.instagram.com/p/Bwjs_7GHFWx/?utm_source=ig_web_copy_link
Čime se baviš u slobodno vrijeme? Imaš li kakvih hobija?
- Možda nije baš najbolja navika, ali volim gledat televiziju. Jako volim krimi serije i to svih vrsta. Osim toga volim i pročitati neki zanimljivi članak, prošetat kad je prilika, druženje s drugima, pa tako i s mačkom i psom.
Jesi li očekivala da ćeš biti izabrana za Splitski pupoljak? Kako si se osjećala kad si saznala?
- Pa zapravo nisam ni znala da sam nominirana, pa nisam ništa mogla očekivati. Bila sam jako sretna kada sam saznala jer mi je iznimno drago da je prepoznato ono što ja radim sada već godinama. Mislim da je ova manifestacija hvale vrijedna jer promiče mlade ljude koji svojim djelovanjem pozitivno utječu na zajednicu i smatram da je to nešto čega bi trebalo biti i više.