Podijelite

Dalmacija Danas prati još jedno izdanje manifestacije Splitski cvit. Sedmi put zaredom će biti nominirano i javnosti predstavljeno deset kandidatkinja – latica grada Splita, a finalna manifestacija s proglašenjem pobjednice biti ce upriličena 8. ožujka 2019.

Povezani sadržaj

Danas predstavljamo treću kandidatkinju, kardiologinju u KBC-u Split, veliku ljubiteljicu glazbe, ali i vatrenu navijačicu Hajduka, Dušku Glavaš.

Duška je rođena Šibenka, ali cijeli svoj život i rad posvetila je boljitku Splita i Splićana. Ispričala nam je kako je to bilo odrastati u Šibeniku, sjediti u istom razredu s Huljićem, Čubijem i Cocom, te što misli o stanju u hrvatskom zdravstvu.

Kao dijete ste se preselili u Split i nikad se niste vratili u rodni Šibenik. Sjećate li se djetinjstva tamo?

– Djetinjstvo mi je bilo u onim vremenima lijepo i bezbrižno. Sjećam se da u gradu u to vrijeme nije bilo puno automobila, pa smo se puno igrali na ulici, družili se po dvorištima, a znalo se i zapjevati. U Šibeniku je u to vrijeme bilo samo jedno igralište s ljuljačkom, tako da smo svi čekali red. Kino je bilo jako popularno, čekali smo i u redovima za karte. Dio familije mi je iz Primoštena, tako da je moje odrastanje bilo vezano i za Primošten, a i dan danas znam tamo živjeti dio godine. Šibenik u zadnje vrijeme, otkad mi je baka umrla, a rođaci se odselili, posjetim samo prigodom nekakvih događanja, poput koncerta svetog Mihovila. Puno me lijepih stvari veže za Šibenik, zaista prekrasan grad za odrastanje.

Kako je došlo do seljenja u Split?

– U Split sam došla 1970. godine, jer se otac koji je također liječnik, selio zbog posla. Tu sam paralelno s osnovnom školom završila i Muzičku školu, pa kasnije i Muzičko – umjetničku gimnaziju u kojoj sam klupe dijelila s Tončem Huljićem, Damirom Mihanovićem Čubijem, Nenom Belanom… To je bila prava gimnazija; jako puno se radilo, učilo, ali i muziciralo. Ja sam svirala klavir, udaraljke i timpane. Kako smo u gimnaziji imali različite generacije učenika, imala sam čast i priliku jedno vrijeme za kolegu imati i Vinka Cocu. Znali smo zapjevati kratke dionice na solfeđu, to mi je uvijek ostalo u lijepom sjećanju.

Kakvi su bili Huljić, Čubi, Belan u to doba?

– Tonči je oduvijek bio jako talentiran za glazbu, često je znao improvizirati, od malo nota bi napravio vrhunsku glazbu. Čubi je bio zabavan, jednom je u razred donio male mačiće i pustio ih da lutaju naokolo, samo kako bi nas zabavio.

Kako ste nakon dugogodišnjeg glazbenog školovanja završili u medicini?

– Nakon gimnazije nisam bila sigurna gdje bih nastavila studirati, sve mi je bilo jako zanimljivo. Morala sam odlučiti hoću li na Muzičku akademiju u Zagreb ili ostati u Splitu. Te godine se prvi put otvorio Medicinski fakultet u Splitu, a medicina mi uvijek bila bliska, jer mi je otac bio liječnik, a mama laborant, pa sam odlučila upisati taj studij. Bilo nas je oko pedesetak upisanih, a smo imali osjećaj kao da je cijeli taj faks tu samo zbog nas. Nije bilo lako, neke ispite smo polagali u Zagrebu, jer u Splitu nismo imali profesora iz svih područja koje smo morali položiti. Znala sam cijelu noć putovati vlakom tamo, ujutro položiti ispit i prvim vlakom natrag u Split na predavanja. Kako je te, 1979. godine, po prvi put je otvoren petogodišnji studij medicine u Splitu, ja sam prvi student koji je na njemu diplomirao. Imala sam promociju diplome, koja je organizirana samo za mene. To je bilo jako lijepo, svečano, a osim obitelji i kolega odavde, stigli su i neki profesori i kolege iz Zagreba.

Što se događalo nakon studija?

– Nakon studija sam završila staž u Splitu i počela raditi u Selcima na Braču. Tih vremena se spominjem kao posebno dragih i zanimljivih. Taj posao, jedinog liječnika na otoku, je zaista specifičan. Ja sam počela prvi put raditi i bila sam potpuno sama, imala sam tu sreću da sam imala vrhunsku medicinsku sestru. Bračani su jako vrijedni ljudi; Selca su područje gdje se puno radilo s kamenom, puno gradilo, pa se sjećam da je bilo dosta ozljeda na radu. Nekako kad prvi put počinješ raditi sam, u tako malom mjestu, uvijek je stresno, ali poslije je bilo sve lakše. Osim u Selcima radila sam i u Postirama i u Bolu. U Bolu je bila kombinirana ambulanta, obiteljskog liječnika u samom mjestu i turistička ambulanta u jednom hotelu i kad pogledam, Bol je i tada, prije dosta vremena, izvrsno funkcionirao, kako u turističkom, tako i u medicinskom smislu.

Kako ste u to vrijeme pacijente koji zahtijevaju bolničko liječenje prebacivali na kopno?

– Sve smo imali dobro razrađeno. Tijekom rada na Braču povremeno sam dežurala u Domu zdravlja Supetar. Stacionar je imao i rodilište i tu smo također dežurali, uz pratnju babice. Sjećam se da nam jedan porod nije išao kako treba, tako da je vojna ekipa koja je tada prevozila pacijente došla po jakom nevremenu i prebacili su je na vrijeme u Split. Srećom sve je ispalo uspješno i pacijentica i dijete su bili u redu. Sjećam se i svog prvog poroda u Domu zdravlja Supetar. Gospođa koju sam pordila me poslije puno godina zaustavila u Splitu i pitala me sjećam li je se i zahvalila mi na svemu. Danas joj je dijete odraslo, obrazovano i uspješno u svom poslu. Jako je lijepo tako sresti pacijente i čuti da je godinama kasnije sve u redu, to su tako lijepi i dragi trenuci. A bez dobrih suradnika i djelatnika nijedan posao ne ide dobro i uvijek je važno, a pogotovo u početku svakog posla, da imate podršku i ohrabrenje okoline. Ja sam to imala, Bračani su vrlo dragi i susretljivi ljudi i jako lijepo su me prihvatili, osjećala sam se kao kod kuće.

Nakon Brača ste završili u Švicarskoj? Kako je došlo do toga?

Nakon Brača javila sam se u splitski KBC na natječaj za znanstvenog pripravnika i dok sam čekala hoće li me primiti, javila sam se na jedan drugi natječaj u Baselu za znanstvenog suradnika pri jednom projektu farmaceutske firme i dobila sam to radno mjesto. U Baselu sam provela godinu i pol dana. To je bilo jedno posebno iskustvo, raditi u jednoj uređenoj zemlji gdje je sve organizirano i dostupno, ima svega i radi se o jednom općem redu.

Je li švicarsko zdravstvo uopće usporedivo s našim?

– Kad usporedim taj rad u jednom internacionalnom timu s radom u Hrvatskoj i u tim uvjetima prije toliko godina, rekla bih da smo komparativni u radu sa Švicarcima, istina možemo puno postići svi zajedno u jednoj pozitivnoj sredini. Čini mi se da u improviziranoj sredini, kad treba nešto hitno raditi, da se mi bolje snalazimo, nego ljudi koji su navikli raditi u jednom savršenom uređenju gdje imaju sve na dohvat ruke.

Dobili ste i ponudu ostati tamo, ali ipak ste se vratili u Hrvatsku?

– Tako je, vratila sam se početkom 90. – ih, dobila sam posao u splitskom KBC-u. Nažalost, to je bio početak ratnih zbivanja kod nas, tu smo se odmah prijavili da budemo na usluzi braniteljima. Aktivno smo zbrinjavali branitelje i njihove obitelji te izbjeglice, pružali smo svesrdnu pomoć koliko god smo mogli.

Nakon to sam počela raditi u Splitu, završila sam specijalizaciju dijelom u Splitu, dijelom u Zagrebu i položila stručni ispit iz Interne medicine u Zagrebu. Završila sam i poslijediplomski studij iz kardiologije i farmakologije, dodatne edukacije iz UZV srca već se dugo bavim kardiologijom. Radila sam na Hitnom prijemu, a danas radim na Koronarnoj jedinici na Križinama i KBC Firule. To je jedan vrlo složen, brz i osjetljiv posao, jer srce radi neprestano, cijeli naš život i gotovo nema osobe koja kroz život u nekoj fazi nije imala tegobe sa srcem, makar se radilo o nečem manjem kao što je preskakanje srca. Ovaj posao u Konorarnoj jedinici, a trenutno sam voditelj Intenzivne jedinice Klinike za bolesti srca i krvnih žila, je vrlo urgentan i donekle stresan za nas. Mi smo se uglavnom navikli na tu razinu stresa, ali svaki put kad nam dođe neki pacijent u teškom stanju, kad se radi o oživljavanju pacijenta, pa kad dođe i obitelj, zna biti jako emocionalno.

Osim što vodite Intezivnu koronarnu jedinicu, predsjednica ste radne skupine za zatajenje srca na razini Hrvatske…

– Tako je, ta radna skupina ima zadatak da pomognemo s liječenjem pacijenata u skladu s europskim standardima. Povremeno se mi, predsjednici radnih skupina, sastajemo na razini Europe kako bi upotpunili znanja. Baš je nedavno održan jedan takav sastanak i zaključak je da još uvijek imamo dosta prostora gdje se možemo popraviti u liječenju te bolesti, kako bi pružili što bolju skrb našim pacijentima.

Koliko su Splićani podložni bolesti zatajenja srca?

– Danas imamo dosta takvih pacijenata, a smatra se da je petogodišnje preživljavanje pacijenata sa zatajenjem srca kao kod karcinoma pluća. Imamo jako dobre lijekove za to i koristimo ih maksimalno, a osim lijekovima, pacijente liječimo i mehaničkom potporom. Većinu toga obavljamo u Splitu, ali ono što u Splitu nedostaje je transplantacija srca i kad je to potrebi usko surađujemo s kolegama u Zagrebu gdje se obavlja taj zahvat u KBC Rebro i Dubrava.

Zašto Split nema tu mogućnost?

– U Split nam je stigao kirurg iz Zagreba, doktor Ćorić, baš kako bi započeli tu praksu, ali nam nije odobreno da se rade transplantacije tu, jer je protumačeno da nam je prema broju stanovnika na razini Hrvatske dovoljno dva transplantacijska centra koja postoje u Zagrebu. Svejedno, u dobri smo kontaktima s kolegama u Zagrebu i kad je potrebno, transplatacije se izvode tamo.

Kako bi ocijenili stanje u hrvatskom zdravstvu?

– Rekla bih da imamo dosta prostora za oboljšanja,  da bi na neki način mogli sve skupa bolje organizirati. Sigurno da su nam važne financije; zdravstvo je danas enormno skupo, dijagnostika i liječenje idu naprijed, a to sve košta, međutim možda i s manje novca, ali uz bolju organizaciju na razini cijele države, bi mogli puno više napraviti. Rekla bih da je edukacija naših mladih ljudi dobra, ali treba im otvoriti vrata za zapošljavanje, jer neće nas liječiti uređaji, bez dobrih, kvalitetnih liječnika, sigurno nam nema velikog boljitka. Mislim da najviše organizacijski kaskamo. Normalno, ministarstvo je važno, ali smatra da bi na svim razinama trebali oformiti ekipe stručnjaka koji će najbolje održati i podignuti razinu našeg znanja, organizacije i boljeg liječenja. Mislim da, koliko god naš ministar govorio da želi da stvari idu bolje, da se ti rezultati ovog momenta baš i ne vide, možda u nekom sljedećem periodu, ali u današnjim uvjetima ne.

Jeste li pratili nedavnu Aferu Kiretaža?

– Nije moj odjel, ali znam da za kiretažu postoje točno principi rada, na koji se način odvija. Osobno vjerujem da su se kolege pridržavale pravila, međutim mislim da bi svakako to trebalo podići na višu razinu i da se takvi zahvati ne bi trebali raditi bez anestezije, ali u dogovoru s pacijentom. Mi što god radimo na Kardiologiji, savjetujemo se s pacijentom i objasnimo dobre i loše strane zahvata. Po meni je pacijent uvijek u pravu.

Kako komentirate prvotnu reakciju ministra Kujundžića na ovaj slučaj?

– Mislim da sve ono što naši građani kažu treba poštivati i reagirati na vrijeme. Svakog pacijenta treba poslušati i vidjeti u čemu je problem. Nama se isto zna dogoditi da pacijenti i obitelji naknadno traže razgovor i objašnjenja, što naravno odmah napravimo. Ako se upozori na problematiku, takva je priroda našeg posla, da to treba biti urgentno provjeriti.

Kako komentirate nedavnu aferu s primanjem mita na vašem odjelu?

– Mišljenja sam da se mito ne smije primati u bilo kakvom obliku, a isto tako se ne treba ni davati. Što se tiče kardioloških dijagnoza, potrebno ih je što prije dijagnosticirati i liječiti, no pojedine su jako evolutivne, nekad neprevidivo, pa mogu loše završiti pored svih primjenjenih mjera liječenja.

Osim u bolnici, radite i na edukaciji novih liječnika?

Na Medicinskom fakultetu u Splitu sam docent, imamo turnus paralelni iz interne medicine i kliničke propedeutike. Imamo vježbe sa studentima, vodimo ih po odjelu kako bi ih u suradnji s pacijentima naučili svakodnevnom kliničkom radu, kako bi se sutra kad krenu raditi mogli s jednom relativnom lakoćom uključiti u klinički rad i kako bi nas svih skupa sutra bolje liječili.

Što bi rekli, sudeći prema radu sa studentima, kakva budućnost čeka hrvatsko zdravstvo?

– Jako sam zadovoljna njihovom zainteresiranošću i upornošću da sve nauče. Osim naših studenata imamo i strane studente s engleskog govornog područja, koji također s veseljem rade svoj posao. Imamo i mlade kolege na specijalizaciji iz kardiologije, koji su vrlo vrijedni i mislim da ako ustrajemo na njihovoj edukaciji, da nas čeka svijetla budućnost.

Kako komentirate egzodus medicinskih djelatnika iz Hrvatske?

– Nažalost, kolege odlaze, ali ja bih rekla da ovdje kod nas zaista imamo sve što nam treba. Možemo se poboljšati organizacijski, financijski dio je isto važan, ali smatram da u svemu tome ipak nije presudan. Mislim da nema boljeg mjesta za život i rad. Ja sam jedan duži period radila u Švicarskoj, imala sam priliku ostati, ali opet sam se s radošću vratila i tako bih napravila i ponovno. Moja poruka našim mladima bi bila da se uvijek može otići dodatno educirati vanka, pogledati kako se radi, ali neka se vrate doma u naš Split i omoguće našim ljudima najbolje liječenje. Ovaj grad nam zaista pruža sve što nam treba, a zajedno možemo raditi da nam bude još bolje.

Ima li Kardiologija problema s manjkom djelatnika?

– Jedno vrijeme u splitskom KBC-u zbog različitih okolnosti nismo zapošljavali ljude, ali u zadnje vrijeme smo dobili dosta mladih kadrova. Na Kardiologiji sad imamo 40 liječnika, od toga 15 specijalizanata i 25 specijalista. Zapošljavat ćemo još specijalizanata, zaista nam treba, jer pokrivamo veliko područje. Zadovoljna sam jer vidim perspektivu u mladim ljudima koji se zapošljavaju, koji će za koju godinu završiti specijalizaciju i na koje ćemo se u konačnici u potpunosti moći osloniti.

Koliko često Hrvati obolijevaju od bolesti srca?

– Nažalost, kardiovaskularne bolesti, koje uključuju i moždani i srčani udar, prednjače po smrtnosti.

Koje skupine ljudi su u najvećem riziku od obolijevanja?

– Znamo za rizične faktore kao što su pušenje, masnoća, povećana tjelesna težina, dijabetes, nekretanje, povećan krvni tlak, ali i stresovi današnjice čine svoje. Rekla bih da nam je visoko ugrožena i srednja populacija, tako da imamo puno mladih žena i muškaraca koji nam dolaze s infarktima, pa i zatajenjem srca. Svi skupa bi trebali raditi na jednoj prevenciji u širem smislu. Dosta se angažiramo u onkološkoj prevenciji, ali smatram da bi svi skupa trebali poraditi i na ovome.

Na koji način?

– Povremeno u splitskom KBC-u u suradnji s NZZJ imamo preventivne akcije, dane otvorenih vrata, gdje građani mogu doći izmjeriti tlak, tjelesnu težinu, šećere, masnoće… Ljudi se rado odazovu, a otkrijemo dosta toga što nisu znali. Bolesti poput povećane masnoće, šećera i tlaka su bolesti koje ne bole i ljudi često ni ne znaju da ih imaju dok ne ostave jednu značajnu posljedicu na zdravlje. Prvi znak često bude infarkt ili maligna aritmija koja zna završiti i kobno, ako se ne reagira na vrijeme. Prevencija je i da u svemu budemo umjereni. Važno je i umjereno jesti i piti, kretati se, izbjegavati stresne situacije i ništa ne raditi pod svaku cijenu. S malim koracima možemo puno toga napraviti.

Ljudi često znaju reći da je netko umro od tuge ili slomljenog srca. Je li to zaista moguće?

– Evo nedavno sam na dežurstvu imala jednu mladu ženu. Došla je iz Kanade na jedno vjenčanje i osjetila je prsnu bol. U kolima Hitne pomoći joj je dijagnosticirana maligna aritmija. Da nije bila blizu defibrilatora, sigurno ne bi preživjela. Kad je došla kod nas na Kardiologiju, kolege su napravile koronarografiju i nismo našli nikakve promjene na velikim krvnim žilama, a po svemu je izgledalo da se radi o jednom velikom infarktu. Na kraju smo zaključili da se radi o dijagnozi Tako-Tsubo kardiomiopatiji ili slomljenom srcu. Obitelj nam je po dolasku kazala da je pacijentica dosta emocionalna osoba, a i neke genetske predispozicije su dovele do takvog stanja. I ne mora se nužno raditi o tuzi. Imala sam i pacijente koji su od pretjeranog veselja na vjenčanju, jer im se djeca žene, dobili infarkt. Ništa što je previše nije dobro za srce.

Bavite li se još glazbom?

– Tu i tamo zasviram klavir. Koji put i zapjevam u društvu, kad je neka dobra feštica.

Kako provodite slobodno vrijeme?

– S obzirom na česta dežurstva i druge aktivnosti na poslu, pa rad sa studentima, znanstveni rad, rad u Europskom kardiološkom društvu, zapravo imam jako malo slobodnog vremena. Naravno da se moram i svakodnevno educirati, pa i na to ode dosta vremena kad ne radim. U slobodno vrijeme me veseli poslušati dobru glazbu, otići na neki dobar koncert ili u kazalište pogledati balet. Kad je moguće, volim otići i plivati, to me baš opušta i veseli. Odem koji put na Hajduka, a poštivam i Bile noći. Općenito me zanima sport, volim pogledati i nogomet, tenis, imam prijatelje koji jedre u JK Labud, pa i njih pratim na natjecanjima.

Pratite Hajduka?

– Da, aktivna sam navijačica, imam i svoju ekipu s kojom idem na Poljud, a član sam i Našeg Hajduka.

Što kažete na stanje u klubu?

– Stalno smo u nekim traženjima i previranjima, ali od svega bi nam trebalo biti najvažnija naša baza, naši igrači; da oni budu zadovoljni, da imaju dobre uvjete za rad, dobrog trenera i da se u svemu tome skupa nekako širi optimizam. Uprava jest važna, ali najvažniji su igrači, a i navijači.

Smjena Vulića?

– Nisam baš uvjerena da tako nagle smjene mogu puno doprinijeti funkcioniranju kluba. Čini mi se da bi bilo dobro da se napokon sastanu ljudi od struke i da se vidi gdje se situacija može popraviti. Više ljudi više vidi, ovako nagle promjene sigurno nisu rješenje, svi zajedno moramo raditi na uočavanju problema i ispravljanju istih.

Ove godine ste kandidatkinja za Splitski cvit. Što za vas znači ta kandidatura?

– Neke moje kolegice su bile prethodnih godina kandidatkinje i kad god sam slušala o toj manifestaciji, to me uvijek ispunjavalo pozitivom, drago mi je čuti o pozitivnim društvenim kretanjima. Razveselilo me samo razmišljanje da me netko vidi kao kandidatkinju, to je jedno jako lijepo priznanje. Ja volim raditi i šutjeti, ne volim se previše prezentirati na bilo koji način, ali čast mi je sudjelovati i biti dio toga.

Za kraj ste imali poruku za naše čitatelje?

– Tako je. Željela bih najaviti jedno događanje koje će se uskoro održati u Splitu, a u kojem ću i sama sudjelovati. Radi se o okruglom stolu na temu “Uzroci rane smrtnosti i pobola kod veterana Domovinskog rata”. Održat će se 12. prosinca u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa, Zrinsko-frankopanska 19, s početkom u 18 sati. Tu će se naći medicinski stručnjaci iz raznih područja koji će diskutirati o pojačanoj pojavi bolesti u braniteljskoj populaciji, posebno kardiovaskularnih, onkoloških, dijabetesa i slično. Ovim putem bih pozvala sve zainteresirane da sudjeluju, jer se radi o jednom ozbiljnom problemu koji trenutno ne dobiva dovoljnu pozornost.



Podijelite

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime